Sunce je polahko padalo iza brda, a pod starim orahom u avliji vladala je tišina. Dedo Ibro je polahko srkao kahvu, dok je njegov unuk Tarik zamišljeno gledao u daljinu.

"Dedo", progovori mladić, "toliko je obaveza u vjeri, toliko toga se priča i radi. Odakle čovjek uopće da krene da ne bi bio na gubitku?"

Stari Ibro spusti fildžan, blago se nasmiješi i reče: "Znaš, sinko, obaveza nam je naučiti četiri stvari, ni manje ni više. A prva i najvažnija je – znanje." Dedo mu pojasni da to nije bilo kakvo znanje, već spoznaja Allaha, spoznaja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i spoznaja vjere islama kroz jasne dokaze. Nema djelovanja naslijepo. Zato je i imam Buharija, rahimehullah, rekao da znanje ide prije riječi i djela, jer Allah u Kur'anu prvo kaže: 'Znaj da nema drugog boga osim Allaha', a tek onda dodaje: 'i traži oprost za svoje grijehe'. Znači, prvo spoznaja, pa onda praksa.

"A šta poslije znanja, dedo?" upita Tarik, pažljivo slušajući.

"Druga stvar je raditi po tom znanju. Treća je druge u to pozivati, a četvrta – strpiti se na nevoljama koje te na tom putu zadese," odgovori dedo. "Sve ti je to sažeto u suri El-Asr, gdje Allah kaže da je svaki čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju, rade dobra djela i preporučuju jedni drugima istinu i strpljenje. Eto, zato je i imam Šafija, rahimehullah, s pravom rekao: 'Da Allah svojim stvorenjima nije objavio nikakav drugi dokaz osim ove sure, bila bi im dovoljna.'"