Predvečerje se spustilo na bosansku avliju, a miris svježe pečene kahve miješao se sa svježinom behara. Dedo Hasan je sjedio na staroj drvenoj sećiji, polahko prebirući zrna tespiha. Njegov unuk, zamišljen gledajući u daljinu, prekide tišinu.

"Dedo," upita tiho, "je l' nas Allah samo stvorio, dao nam ovu nafaku i ljepotu oko nas, a onda nas ostavio da se sami snalazimo kako znamo?"

Dedo zastade, blago ga pogleda, pa reče toplim i ozbiljnim glasom:

"Jok, sinko moj. Svaki musliman i muslimanka moraju znati tri stvari, i po njima živjeti. Prvo, znaj da nas je Allah stvorio, nafaku nam dao, ali nas nije ostavio tek tako, prepuštene same sebi. Poslao nam je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ko njega posluša, ući će u Džennet, a ko mu se usprotivi, čeka ga Vatra. Baš onako kako nam Gospodar poručuje, da nam je poslao Poslanika da svjedoči protiv nas, kao što je i faraonu poslao, pa kad se faraon usprotivio, teškom ga je kaznom kaznio."

Unuk se ispravi, pažljivo slušajući svaku riječ, dok je dedo podigao kažiprst.

"Druga stvar, zapamti je dobro," nastavi dedo, "Allah ne prihvata da Mu ikoga ravnim smatraš u ibadetu. Nikoga. Ni meleka Njemu bliskog, ni poslanika poslanog. Bogomolje su samo Njegove, zato se uz Allaha nikome drugom ne moli."

Starac se malo nagnu naprijed, a glas mu posta još odlučniji.

"A treća istina... Ko posluša Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i samo Allaha obožava, ne smije voljeti i u srce puštati one koji se Allahu i Njegovom Poslaniku suprotstavljaju. Ne smije s njima prijateljevati, pa makar mu to bio babo rođeni, sin, brat ili najbliža rodbina. Vjera traži čisto srce koje zna koga voli, sinko."

Mladić duboko udahnu. Dilema koja ga je mučila nestade u toplom zraku avlije. Shvatio je – naš Gospodar nas nije ostavio bez jasnog putokaza, a vjernost Njemu traži iskrenost koja je iznad svake krvne veze i stvorenja.