Bio je to jedan običan dan. Ne sjećam se čak ni godišnjeg doba, al se vrlo jasno sjećam trenutka. Gdje je ko stajao, šta je ko radio, koliko je bilo svjetlosti, a koliko je vladala tama. Ipak, najviše od svega se sjećam tišine.
Držala sam u naručju svog malog dječaka, dok je majka preturala po torbi i pokušavala da nađe flašicu. Kad je u torbi bez dna konačno uspjela i da je nađe, krenula je ka kuhinji da pripremi hranu za bebu. „Mmmm, jao, kako me ovaj miris podsjeća na djetinjstvo“, bio je majkin komentar koji je prekinuo moju pažnju posvećenu Bogdanu. „Koji miris majko“, pitala sam onako opušteno. „Ovog adaptiranog mlijeka“, odgovorila je. Ništa mi nije bilo jasno, al nisam uspjela to ni da izgovorim, ona je nastavila. „Kad smo krenuli u školu, davali su nam mlijeko u prahu. Uspu nam u ruku. Bili smo neuhranjeni sine moj. Što ćeš, poslijeratna đeca“. Kao u filmovima, u slow motion scenama, kad se glava diže najsporije moguće, kad osjetiš zamah trepavica, kad oči ostanu uprte u jednu tačku, kad sve na svijetu stane, tako sam ja tada stala. Da je gledam, da se ne pomjerim, da ne kažem ništa. I da joj oprostim. Za moje odsustvo samopouzdanja, za moje nepovjerenje u sebe, za moj osjećaj niže vrijednosti, za nepoštovanje mog bića. Za sva moja ne mogu, za nepostavljanje granica, za moj osjećaj žrtve. Za moju deceniju anksioznosti.
I da ona oprosti meni. Za nerazumijevanje nje.
Roditelj uvijek radi najbolje što zna. Sa kapacitetom s kojim raspolaže. Kojigod to kapacitet bio, mentalni, finansijski, intelektualni ili bilo koji drugi.
Nikad nismo bili u njihovim cipelama. Nikad nećemo saznati sve njihove bitke i sva bojna polja na koja su ratovali. Zbog toga svu njihovu zaostavštinu treba da prihvatimo. Da je shvatimo i da ono što nam se ne sviđa, zasukanih rukava, promjenimo.
Ako bi voljeli da saznate više o pisanju Dnevnika, šta moj Program podrazumijeva, pošaljite mejl, zakažite besplatnu konsultaciju.
Želim Vam mir, a kad Vam neko želi mir onda Vam želi najbolje,
MIlica
0 comments