Jedna od klijentkinja me je pitala kako sam odlučila da se bavim terapijskim pisanjem, pa u ovom mejlu dijelim svoju priču sa vama.
Određen vremenski period sam razmišljala da krenem na psihoterapiju, i u maju ove godine donijela odluku da to konačno i uradim. Odabrala psihologa, zakazala seansu i otišla. Već na prvom susretu sam bila u suzama tako da sam sada definitivno imala potvrdu da mi je psiholog potreban i neophodan. Međutim, moj “izabrani“ psiholog mi je naredne nedjelje javio da odlaže seansu i da će mi se javiti. Nisam baš sa oduševljenjem prihvatila odlaganje, ali sam već naučila da prihvatam stvari koje ne mogu da promijenim.
Već par dana sam ponešto piskarala u jednoj svesci, pa sam odlučila da joj se i tog dana obratim, kad već psihologu ne mogu. Na papir sam izbacila sve svoje misli, sumnje, da li ovom psihologu dati drugu šansu, da li tražiti novog, koji pravac odabrati itd itd. Zatvorila svesku, i uzela da spremam doručak. I odjednom, kao grom iz vedra neba. Dnevnik, kako se piše dnevnik. Google. Pisanje dvevnika. Youtube. Jedan, drugi, treći besmisleni podcast. I bum. Terapijsko pisanje. Jedan, drugi mejl. I ja sam već bila na edukaciji i na terapiji pisanjem.
Onog dana kada sam odlučila da ću upisati Edukaciju, donijela sam odluku da neću ići na psihoterapiju. I da ću ako uspijem da “izliječim“ sebe, pomoći onima koji to žele za sebe. Iza svojih odluka stojim i zbog toga sam tu. Ne zato jer ne vjerujem psiholozima, već zato jer vjerujem tom čarobnom pisanju. Zato jer kad sam mogla ja, možeš i ti. Zato jer svako može samo ako sebi da dozvolu da može i hoće. Zato jer postoji jedan potpuno drugi svijet, na suprotnoj strani od anskioznosti.
P.S. Psiholog se nikad nije javio.
Ako bi voljeli da saznate više o pisanju Dnevnika, šta moj Program podrazumijeva, pošaljite mejl, zakažite besplatnu konsultaciju.
Želim Vam mir, a kad Vam neko želi mir onda Vam želi najbolje,
MIlica
0 comments