Zdravo :))
U ponedjeljak 14.07. sam krenula s izazovom do kraja 8. mjeseca - barem 3x/tjedno voziti bicikl ili uraditi trening izvan zone komfora.
I onda se prošli tjedan dogodilo čudo. To čudo sam ponovila opet ovaj tjedan i danas ti pišem životne lekcije koje sam osvijestila biciklirajući dva puta po 45km od kojih je 22km uzbrijeg, za što mi je oba puta trebalo 2h za uspon i 1h za spuštanje... Sasvim dovoljno vremena da ti mozak baca sve moguće sumnje, tvoje tijelo se umara, a ti svejedno pronađeš načine kako ne odustati.
Ovo postignuće je tim veće, što sam prije 4 godine tri puta ponovno vraćala snagu u tijelo i učila hodati nakon 3 operativna zahvata stopala.
Za svaku osobu koja više voli video format, isto sam podijelila i u petak objavljenom videu na YouTube kanalu(link te čeka na kraju ovog maila).
S tim da moram priznati da se ovdje krije koja lekcija koju nisam izrekla u videu. Jer ipak je drugačije kad tipkaš retke u svom dnevnom boravku u usporedbi sa snimanjem videa na Sljemenu netom nakon 2. pothvata :))
Pa krenimo...
Rezultati dolaze postupno, s vremenom. Ponekad neočekivano, ali nikad slučajno
Ovaj tjedan sam po drugi put otkad sam krenula biciklirati, odvozila cca 750m nadmorske visine uzbrdo na Sljeme.
To je još prije tjedan dana bio za mene nerealan cilj i onda se jednostavno i u potpunosti neplanirano dogodio prošli tjedan.
Ali to nije bilo slučajno.
Ovoj vožnji je od tog 14.07. u periodu od 5 tjedana prethodilo !18! vožnji biciklom od 8-18 km.
I to je itekako dobar podsjetnik da se ništa vrijedno ne događa preko noći.
Ne preskočimo odmah 10 stepenica, već idemo stepenicu po stepenicu.
I tako zapravo povećavamo kapacitete pa nekad nerealno postaje realno.
Prestani se podcjenjivati
Da, da! Stvarno se puno prečesto podcjenjujemo u gotovo svim sferama života. Posebno mi žene. I onda nas, upravo ovakvi pothvati podsjete koliko su zapravo naši tijelo i um moćni.
Meni je ovo doista još jedan dokaz kako je korak po korak doista moguće pomicati granice "nemogućeg". Ne da sam se "samo" oporavila od 3 teška postoperativna perioda, već sam i nadmašila neke mogućnosti od prije tih zahvata.
Ne čekaj savršene uvjete
Ovaj moj pohod se stvarno dogodio neplanirano.
Taj dan sam se čak dvoumila hoću li uopće ići biciklirati ili ću odraditi trening doma. I onda sam izašla na "kratku" vožnju. Pojela sam nešto malo tek toliko prije polaska i uzela tek toliko vode. Obukla pretoplu majicu 3/4 rukava jer je to jutro bilo malo prohladno.
I onda sam, došavši do tog nekog zacrtanog mjesta, shvatila da imam još snage u nogama pa da bih možda mogla odvoziti taj prvi najteži brijeg. Nakon njega uslijedila je ne tako velika uzbrdica pa sam nastavila još malo.
I tako sam zavoj po zavoj, kilometar po kilometar, pomicala svoj krajnji cilj. Unatoč naporima i povremenim mislima "kaj je meni ovo trebalo".
Long story short...
Često se sputavamo jer čekamo neke savršene uvjete, a zapravo nekad sami sebe iznenadimo i uradimo nešto što smo mislili da je za nas nerealno. Čak i ako nismo planirali niti se pripremili da će se to dogoditi baš u tom trenutku.
Svaki period ima svoje izazove i svoje dobrobiti
Kada sam prije 6 tjedana krenula biciklirati, prvih cca 2 km uzbrijeg prema Sljemenu su mi bili jako teški. Fast forward par tjedana i ova dva bicikliranja na Sljeme, sve što mogu reći je da je uvijek, što god radili, izazovno. Međutim, upravo na tim izazovima gradimo kapacitete.
I mali brijeg kad nisi u formi je težak. No u usporedbi s velikim brijegom, kako napreduješ, taj maleni postaje "odmor".
Tako je bilo i prije 4 godine kad sam se oporavljala od operativnih zahvata.
Tada mi je ogroman uspjeh bio prošetati do najbližeg parka. I to je u tadašnjim okolnostima bio uspjeh koji je u rangu ovog sadašnjeg uspjeha bickliranja na Sljeme.
Zapravo svaki period ima svoje izazove.
I svaki izazov nas jača i gradi kako bismo lakše prevladali neke buduće izazove.
I zato, doista sam naučila cijeniti i biti zahvalna na svakom učenju. Čak i onim najtežima.
Jer nešto što se nekad činilo najteže, već sutra može biti "piece of cake".
Uspoređivanje nema smisla
Kad sam bila polupokretna u krevetu, je li imalo smisla uspoređivati se s Andrejom u punom naponu snage?
Apsolutno ne!
Jesam li to radila?
Nažalost, ponekad jesam.
I općenito, nerijetko se uspoređujem s najboljima.
No koliko to može biti poticajno, često bude kontraproduktivno jer prema tome nikada nismo dovoljno dobri.
Tokom ovih bicikliranja nije mi padalo na pamet usporediti se s biciklistima sa profi opremom i boljim biciklima koji su me preticali.
Oni su na svom putu. Ja na svome.
Prvi vs. drugi put
Misliš da je prvi put nešto teško. Onda shvatiš da je puno teže ponoviti taj pothvat.
Biciklirajući drupi put na Sljeme u tjedan dana prisjetila sam se onog osjećaja prolaska kroz drugi operativni zahvat i oporavak.
Prvi put ne znaš što te čeka i nekako već prolaziš kroz taj proces.
No, drugi put - već imaš neko znanje i iskustvo što te čeka i time je na neki način teže.
Ali ako ništa drugo, barem znaš da ako si uspjela/o jednom da možeš opet.
Čak iako bude potpuno drugačije, ti to možeš!
Svako iskustvo je jedinstveno
Moja ruta bicikliranja je u prethodnim tjednima bila uglavnom ista.
No svaka vožnja je bila iskustvo za sebe. Drugačije. I jedinstveno.
Na to su utjecale kako vanjske okolnosti (temperatura zraka, tlak, jačina i smjer vjetra itd.), tako i one unutarnje (kvaliteta sna, razina energije, kad su žene u pitanju - faza menstrualnog ciklusa itd.).
Kako u bicikliranju, tako i u životu. Nikada nećemo biti isti i na nama je da procijenimo i djelujemo na temelju unutarnjih i vanjskih faktora u datim trenucima.
Ono na što stavljaš fokus, prevlada
Nećemo se lagati, u kakvoj god da si formi, bicikliranje kilometrima uzbrijeg je itekakav izazov. Koliko fizički, toliko i mentalno.
Zapravo, i kroz bicikliranje i kroz postoperativne oporavke potvrdila sam da su mentalni izazovi daleko teži od onih fizičkih.
Kakve misli ćemo birati je odlučujući faktor bilo kojeg pothvata. Hoćemo li pokleknuti na onim negativnim ili birati one pozitivne, na nama je.
Da si olakšam, kad je bilo najteže, birala sam maknuti fokus s tog teškog - npr. bole me noge od bicikliranja uzbrdo - i prebaciti ga na nešto, makar sitnicu u kojoj pronalazim radosti i/ili zahvalnost - npr. predivnu prirodu oko sebe.
Priroda kao lijek i reset
Vjerujem da svatko tko je ikada proveo određeno vrijeme u prirodi i bez ekrana, zna koliko je to predivan osjećaj.
To je moć prirode. Da svojom ljepotom, zvukovima, bojama, mirisima, jednostavnošću i svojim polaganim ritmom umiruje naš živčani sustav.
Kada sam bila polupokretna nakon zahvata, boravak u prirodu jedna je od aktivnosti koja mi je najviše nedostajala.
A sada biciklirajući, priroda je ta koja me je umirivala i davala mi ekstra snage kad je bilo najteže. Može zvučati nevjerojatno, ali napraviti pauzu od bicikliranja na koju minutu i samo osluškivati i gledati u to zelenilo, pomoglo mi je da nastavim vožnju uzbrdo.
Mini vs. veliki ciljevi
Ako si postavimo preveliki cilj, isti nas može prestrašiti prije negoli uopće krenemo. Ili ako krenemo, često ne uspijevamo ostati dosljedni.
Međutim, kada taj svoj cilj podijelimo na mnogo manjih među-ciljeva, kao što sam ja na svakih cca 2 km, jednostavno je lakše.
Jer kada ostvariš taj mini cilj, jednostavno te taj osjećaj radosti i entuzijazam potaknu da nastaviš još malo.
I tako malo po malo, dođeš do "cilja". Nekad lakše nego što si to zamislila/o.
Cijeni proces
Kad dođeš do xy pozicije, bilo to nadmorska visina ili neki cilj u profesionalnom ili privatnom životu, to je samo jedan moment koji brzo prođe i nakon kojeg opet "jurimo" neki sljedeći cilj. I zato je bitno uživati u procesu.
Vjerujem da kad se zaljubiš u proces i cijeniš ga - i ono kad si gori i ono kad si doli - pobijedila/o si igricu.
Ako čitaš ove retke, svaka ti čast. Ne odustaješ lako. Čak i kada je pred tobom mnoštvo redaka mojih misli i uvida.
Ako više voliš video format, video koji sam spomenula na početku maila možeš pronaći NA OVOM LINKU.
🧡 Poanta priče:
Kao u postoperativnom oporavku, kao u treningu i bicikliranju, tako i u svakoj životnoj situaciji... Uvijek će biti izazova. I u svakom izazovu, onih negativnih i onih poticajnih misli.
Mi smo ti koji imamo moć odabira.
I zato, iako mi prije 6 tjedana, kad sam kretala u ovaj izazov, nije bilo ni na kraju pameti da bih do kraja 8. mjeseca mogla biciklirati do Sljemena. I to dva puta.
Zahvalna sam sebi da sam si dala priliku.
Zahvalna sam glavi koja nije odustajala.
I tijelu koje me uči kako ga slušati.
I koje je očito sposobno za puno više nego što mogu zamisliti.
Samo si treba dati vremena.
I korak po korak...
Ustrajati! Uz prilagodbu, ali bez odustajanja!
Nadam se da te ovaj mail barem malo inspirirao.
Slobodno mi piši u odgovoru na mail kako.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
P.S. U utorak 9.09. za sve polaznike programa te one s Paketom KORACI DO ZDRAVIH STOPALA održavam Zoom susret na kojem ćemo proći kroz trenutne izazove.
Pridruži nam se i olakšaj si kretanje i eventualne bolove i probleme ;)
Jer, kao i moje bicikliranje, zapravo je jednostavno, ali nije lagano. Zato sam tu da ti pomognem u procesu.
Veselim ti se ;)
Link za više informacija je ➡ OVDJE⬅
P.S. Iako je danas kao posljednji 49. dan izazova koji sam si postavila, naravno da ne stajem ovdje. :)
Jer naše tijelo je stvoreno za POKRET.
I zato, kao i uvijek, do sljedećeg čitanja želim ti dane ispunjene pokretom i igrom, po mogućnosti na svježem zraku u predivnoj prirodi. 🌿
0 comments