Uvijek sam željela napraviti ovakav video zapis sa putovanja i nikada nisam, pa evo. 🤎🌬

Jabel Musa (Mojsijeva planina), 2.285 m. Život je konstantni ples između biti jedno sa svim, i spoznati ko si ti ~ sve dok se ne ujednače te dvije suprotnosti. Jednom sam vidjela da duša može biti jednaka i kada je život strašan i kada je svuda mir. Sada vidim da duša može biti sama i sa svim. U ovom mikro•kosmosu su prisutne sve stvari / kao da vrijeme nema fioke, pa prostor nema granicu.

Kada bih pomislila na Egipat, nisam vidjela piramide, niti faraone. U mom je umnom nasleđu bila iscrtana ova slika: ~ zlatni bedemi što čuvaju zlatnu iluziju u srcu zlatnih planina. Pak, kada sam došla u Sinaj, provela sam dva dana odmarajući, umjesto da odem da vidim ovo zdanje svojim očima i kada sam jutros, najzad, došla nijemo sam posmatrala kako glas moje utrobe govori: ~ nevjerovatno kako je velika postala, kako se dugo održala pomislila sam: ko? a onda vidjela neki lavabo u obliku školjke, nad kojim je bila metalna ptica i druge veličanstvene detalje bezbroj nekakvih lustera nanizanih na svod crkve te freske koje otkrivaju odakle potiče i dokle seže hrišćanska religija ~ religija, odgovorila je moja utroba, zvučeći na trenutak kao da je bila tamo kad su skupljali kamenje za prvi ritual U tom mi je prišao jedan čovjek, svešteno lice i pitao da li želim da me odvede do Svete Katarine (u crkvi je sve zaključano osim male prodavnice i samog ulaza u crkvu). Klimnula sam glavom i on je krenuo ka crvenim, debelim kanopima koji su zatvarali prolaz i podigao ih, pozivajući me da prođem ispod. Zatim mi je ukazao na ikonu djevojke i na dio njene ruke koji je izložen ispred. Tu me je ostavio. Pogledala sam ruku, pa Katarinu čijim licem se ocrtavao nespokoj. Prostor u kom postoje sveci konačan je samo onima koji ih svecima proglase kako bi običnošću opravdava li svoju glupost (grijeh). ~ Ne dozvolite da budete mučenice, da biste vrijedjele* - začuh glas znanja, ponovo. 🕊

o bébé pitaš me zašto se molim po cijele dane a ne znaš da ako otvorim dlanove iz njih ispašće krik kojim ćete postati gluvi i jedni za druge kao onomad za mene o bébé plesala sam i kada sam vjerovala da biće drugačije plešem i danas kada znam da možda neće vidjela sam da neke baš dobre žene nisu dobro prošle pa se trudim da ne zaboravim gdje mi je srce, bez obzira na to kakav je plan o bébé nismo se sreli dugo a ja i dalje putujem sinoć sam dervišu u Kairu rekla da ne znam da li ću preživjeti rat bez tebe ~ koliko šansi imam da te na bojnom polju pronađem ako nisam u srcu Šambale? o bébé možda ćete me umjesto po briljantnoj književnosti pamtiti po tome što sam izmislila novu psovku od bola vruća planeta sa obručom svoj kaiš stišće mi oko struka i ne znam da li otac koji jede sopstvenu djecu pizdi ili je ponosan dok otkrivam ekstazu u dnu puta na koji je nasuo svu prašinu Istoka ne bi li zatrpao kompas ispod pupka na jedan dugački trenutak

So mi je danas otkrila zašto sam tu: ne, ne ponavljam pustinju, otkrila sam oazu. Kako bih inače znala da Sahara je nekad bila more svud i da takva biće sledeći put kad odlučim da se probudim u prahu? ♡ _________________ Ovo je oaza Siwa, u egipatskoj pustinji na granici sa Libijom. Fotografije su bez filtera, zaista su jezera ovakve boje. Ima ih mnogo i smjenjuju se, kako koje kane u pustinju. :) Voda tako slana i gusta da je osjećaj kao da pod nogama imaš šlauf koji te izbacuje gore. Kada sam je probala učinilo mi se da me je opekla, ali nije - samo nikada nisam probala nešto tako slano. 😁 Moj utisak je bio da jezera izgledaju kao kristali 🌬

Iznad moje sobe u oazi se nalazi Planina mrtvih. Ili, balzamovanih. :) Tu se nalaze grobovi iz vremena 26. dinastije faraona (kasnije i Rimljana, a kruži legenda da je tu i Aleksandar Makedonski) Unutra, u nekoliko grobnica i dalje postoje crteži iz doba faraona. U grobnici Niperpathot-a (u prevodu: onaj koji pripada kući Thot-a) sam pronašla Nju. Mislim da je boginja neba, jer su nju crtali sa zvijezdama. Nut, majka neba i bogova ♡ ona u kojoj se rodiš kada se dogodi fuzija dualnog svijeta u jedan. Volim ovo mjesto. ♡

Bilo bi lako otići i nikada se ne vratiti u ove svijetove tako tužne i znane Bilo bi lako otići i ostati, srca topljenoga pod saharskim Suncem Bilo bi lako, suviše lako Buditi se na grudima berbera, jesti povrće, posmatrajući ga lijepog, kako raspoređuje kamenje po suvoj zemlji, učeći te svemu o sazvežđima i nebu Bilo bi lako, pobjeći iz zemlje krvi i meda u zemlju boja, začina i pijeska Bilo bi lako živjeti u tišini, dok ti vjetar dinama donosi samo njegov zvonki smijeh Jer opet si mu smiješna Opet ti je pijesak među zubima, u kosi i na usnama Opet te je pustinja uzela pod svoje Ali ne kao dok si bila na drugim krajevima svijeta Nije isto pustinja u srcu i pustinja na koži O, kako bi lako bilo otići, izgraditi kuću od opeke, postaviti šator na dva sata kamilinog hoda, spremati tažin, ukusan i prost i biti slobodan Biti svoj Biti tih i smjeran Mudar i staložen Noću posmatrati nebo i zvijezde padalice, one krupne, pustinjske Kako bi lako bilo dopustiti iskonskom u tebi da ispusti glasan krik Uzvik slobode u katarzi, glasa promuklog od pjesme Bilo bi lako Bilo bi suviše lako Ali mene su učili da lako nije način 🌬 stihovi: jul 2015, Sahara Merzouga ____________________ fotografije: april 2022, Giza 🐝 na putu ka Siwi: ja dušu osjećam kao nektar k'o medvedica trpam šape u njedra skupljajući samu sebe poput meda a onda se dugo otapam u slast

II dio Piramide su putokaz.* U trenutku kada sam se spojila sa vjetrom, tijelo je pustilo u um sliku naziva koji sam često, na putu do Kaira vidjela i primjećivala jer je izgledao kao nešto što sam tražila na putu kroz Indiju: Siwa. Siwa je oaza na granici sa Libijom. Dozvolila sam slici da prođe kroz um, a onda se prepustila elementima i bila sasvim tu, znajući da samo ako sam sasvim tu, mogu biti na pravom mjestu. Egipatske piramide su jedno od najljepših mjesta na kojima sam plesala. Sjutradan sam razgovarala sa jednom Marinom o tome kako mislim ići u Siwu. Ona ju je odmah ukucala u Gugl pretraživač i nonšalantno pročitala: - Siwa je oaza u kojoj živi narod Imazagena. 🌬 I nije to ostavilo utisak na mene, već jedna druga stvar, drago otkriće koje se događa iznova i iznova, svaki me put ostavljajući bez daha: moja duša ima jasan i detaljan plan, ne mjeri vrijeme satom i pravac joj je među zvijezdama. Nekoliko puta sam bila jedno sa njom i tada sam vidjela kako je svaka poljubljena ćelija moga tijela, sebe izmjenila i kako sam ja sada ona žena koju sam na početku vidjela, kroz uzdah pomišljajući kako je divna; čak ni da bih voljela biti kao ona, samo da ne znam ko sam i da imam snage da ljubim tek sedam godina. Niti jedna ćelija u mom tijelu nije ista. Sa njima su spali i mnogi dijelovi duše. Pak, kao kod cvijeta: latice i listovi dolaze i odlaze, sa njima i dio esencije no, nešto duboko u zemlji ostaje i rađanje ne izostaje: sasvim novo tijelo, no ono što je centar je apsolutno isto, zauvijek i bezbroj krugova, da pokažu da dolaziš kući, ma u kom pravcu zvezdanom da kreneš. / Večeras u 01.30 imam autobus iz Kaira za Siwu. To je putovanje koje će trajati desetak sati. Ja idem da se kupam pijeskom i doručkujem urme, ali sam radoznala da vidim šta će da radi pustinja i kakvo me iskustvo čeka u plemenu slobodnih ljudi.

Jednom sam čula kako naše tijelo obnovi sve svoje ćelije u sedam godina. To znači da ćemo za sedam godina biti od drugog praha nego što smo danas. Na zemlji sam da istražujem tajne bivanja, stoga sam to shvatila ozbiljno. Prije tačno sedam godina sam se otisnula na svoje prvo solo putovanje, iz Kotora do Maroka, u srcu noseći jednu namjeru: naći slobodu na putu i pridružiti se svome plemenu. Putujući od jednog, do drugog obojenog grada, ljubila sam jednu, po jednu svoju ćeliju. To je ispočetka bilo izazovno, jer je prvi sloj ćelija bolio ugrijan prisutnošću, a tad još nisam znala da bol ne boli/ no na kraju tog putovanja sam stigla u Saharu i ostavila svoje bolne ćelije u njenom prahu da nekada od njih nastane ruža. 🌹 U malom, pustinjskom selu, Merzouga sam srela pripadnike naroda Imazagena i sa njima učila o ženskoj energiji. Oni su me inicirali tako što su me pozvali među dine i tamo mi pokazali život u kom se ne mjeri vrijeme, a pravac se prepoznaje među zvijezdama. Bila sam djevojčica i to je na mene ostavilo snažan utisak. U to vrijeme sam voljela tetovaže, pa sam, kada sam napustila njihovo pleme, na vratu istetovirala simbol koji u njihovom plemenu znači: slobodan čovjek. To je godinama bila tetovaža koju na sebi nisam razumjela, koju sam smatrala impulsivnom i često sam željela da je uklonim, svoju ekskurziju sa plemenom Imazigena smatrajući značajnom, ali gotovom. Prije gotovo nedelju dana sam došla u Egipat. Radovala sam se pijesku oko piramida i jedva sam čekala okupati se njime kao nekad. Pak, kada sam im se približila, vidjela sam da oko piramida još uvijek nije pijesak, već nekakva mješavina pijeska, kamena i blata iz Nila. Moj um je bio zbunjen, a ja sam shvatila da je, dok ja uživam, duša ovdje ipak po nekakvom redu i pogledala sam piramide pred sobom, da se sjetim. Pitala sam tijelo: - jesi li zbog ovog pogleda tu? I ostala zbunjena kada sam čula nemušti jezik svog životinjskog tijela: - Ne. - Mmmm, znači ovdje ću uživati, ali idem još negdje, zar ne? - Mhm. Tijelo je plesalo i što sam više osjećala prostor oko sebe, više sam znala da piramide nisu moja krajnja destinacija, već putokaz. nastavak u sledećem postu ▶

Put je čaroban i tako jasan u tome. Nakon što me je nepoznati Egipćanin zaustavio na ulici i kazao mi o plesu derviša, našla sam se u stanu divne žene rođene u mjestu iz kog je moja majka, a koja sada živi u Kairu. U njenom stanu/ateljeu me je dočekala slika derviša kog je naslikala za mene (ona koju sam podijelila sa vama). Mmmmmmm izgleda da će zauvijek ostati sa mnom, da me ostavlja bez daha i podsjeća na ljubav prema zanosu. 🌬