,

Instagram je trenutno jedino mjesto na kom dijelim fotografije i tekstove, ali tamo ne može da stane sve. Nemam njuz leter, ali sam večeras osjetila da želim da ti napišem ovaj mail kao da ga imam.

Danas vidimo kolektivnu traumu koja se nekako uspijeva prikriti jer ljudi, iako su depresivni, anksiozni, ili u ovom ili onom odgovoru na traumu u stvari jesu funkcionalni i svijet ide dalje.

Ipak, moj put nije počeo tu. Nisam bila funkcionalna.

Do punoljetstva sam živjela u nečemu što iz ove perspektive izgleda kao druga dimenzija, ali u stvari je samo baš ono što mnogi žive u ruralnim područijima u kojima se patrijarhat gnijezdi poput rumene bebe u kolijevci koju svi, od žena do muškaraca ljuljaju, ljuljaju, ljuljaju, kao da njeguju i životom čuvaju to svoje čedo.

Nije bilo lijepo ni lako, jer se čedo brzo pretvorilo u zvijer, a ja sam se rodila kao ovo što sam danas - čuvar nevinosti i ženskosti.

Djetinjstvo i tinejđžersko doba sam provela u borbi, koja nije donijela plod, već je, a da to nisam znala, od mene napravila ono što budeš kada nikada nisi pobijedila u borbi za život, i kada si uvijek disala tuđi vazduh.

Kada sam napunila 18, došlo je vrijeme da odem od kuće i iz mjesta u kom sam odrasla. Mislila sam da će to biti prilika za moju slobodu, ali me je na slobodi dočekao kolaps i tri godine sam provela gotovo nepokretna i sa dijagnostifikovanom teškom depresijom, koju ja danas ne bih dijagnostifikovala tako.

Rekla bih da mi se dogodilo ono što je normalno da ti se dogodi kada napustiš rat ili brodolom koji traje skoro dvije dekade i domogneš se obale.

Ipak, psihijatri nisu toliko svjesni traume i toga da duši treba dati dobre uslove, kao biljci - i ona će cvjetati.

Te treće godine sam slučajno počela slušati o ljudima koji su se čudesno iscjelili, obično od one najgore fizičke bolesti. Takve priče su prosto dolazile do mene. Sjećam se da je jedna od njih bila Lujza Hej, ali ih je bilo više. Kao da me je posjećivala vijest o tome da je moguće da se iscjelim i ja.

Nedugo posle toga sam dobila poruku - od svog nesvjesnog, ili od onoga što sam dugo nakon toga zvala - veliko ja, sa upustvima šta da radim kako bih izašla iz stanja u kom sam bila.

Pratila sam ta upustva i nakon dvadesetak dana ustala, obukla se, spakovala i preselila u drugi grad, nikada više ne upavši u duboku depresiju, a iz nje odnoseći neke psihičke kvalitete koji mi služe i dan danas.

Seksualnost je bila ogledalo ovih stanja.

Prvi put sam doživjela osjećaj zadovoljstva među nogama u jedanaestoj, dok sam se igrala sa jastukom. Posle toga sam taj osjećaj koristila da umirim svoj strah.

Sa tinejđžerskim godinama i sa silinom pupanja seksualnosti je došao i ogroman strah od muškaraca i nemogućnost da muško - ženski odnos izdržim svojim nervnim sistemom.

Za vrijeme "duboke depresije" sam doživjela i kratku epizodu depersonalizacije koja je dovela do osjećaja aseksualnosti i nekih drugih identitetskih "disbalansa, kao odgovor na bol koju identiteti nisu mogli izdržati.

Kada sam se preselila u Kotor, zapravo sam prvi put dobila priliku da odmorim. Pokrenula sam svoju životnu energiju i pronašla za sebe adekvatnu terapiju kroz pisanje. Ubrzo sam se i zaljubila i kasnije i zavoljela jednog muškarca, iako još uvijek nisam bila spremna za ljubav u odnosu.

Ipak, voljeti nekoga i pisati toliko koliko sam ja tada pisala, pa možda i doživjeti sve što sam do tada doživjela je dovelo do buđenja ogromne, isjeljujuće energije koja se više nije mogla zaustaviti.

Dok sam sjedjela ispred jednog kafea u Starom gradu u Kotoru i pisala pjesmu, prvi put sam doživjela ono što u neo - tantričkim krugovima zovu orgazmom cijelog tijela.

Tijelo se polako budilo i ulazilo u ovaj život na velika vrata.

Ipak, sa muškarcima nije bilo tako još uvijek

- nisam birala muškarce kraj kojih sam se osjećala sigurno i nisam osjećala ništa prilikom seksualnog odnosa, pa sam odlučila da onda seksualne odnose ni nemam. Takva seksualnost je uzimala moju dušu, a ja nisam imala viška.

Pošto nije bilo sreće u seksualnosti i ljubavi, a tada nisam znala da se to može promijeniti, odlučila sam naći neki smisao, samo svoj i kupila kartu u jednom smjeru, za Indiju. Plan je bio da idem svuda, da bi me moja najbolja sudbina lakše našla. :)

Sjećam se da sam tada čula stih, koji više nikada nisam uspjela naći i ne znam ko je autor.. ali mi je tada taj stih značio mnogo i zvučao je nešto kao:

" Put je dug, koferi puni sunca i vlak za život.."

Uh, evo sad sam se naježila, taj stih i dalje vozi.

Putovanja su vježbala moju intuiciju, kapacitet da se predam nepoznatom i upoznala su me sa tim šta mi se najviše od ovog svijeta dopada. To su bile stare tradicije, vipassana, kafei sa kapućinom i lampionima, osjećaj da sjutra mogu biti bilo ko i bilo gdje, tantra - kao jedina filozofija koja je govorila o boginji.

Put me je inicirao u najdublju ženskost u meni samoj. (o tome više u knjizi jednog dana).

Sledeće čega se sjećam jeste kako sam iznajmila sobu sa posteljinom u najljepšoj nijansi zelene koju sam ikada vidjela, sa lusterom - fenjerom koji se vrti na plafonu i svaki dan radila somatske prakse koje danas dijelim u Leptiru.

Naučila sam svoje tijelo da primi svjestan dodir, i kroz taj dodir pomilovala svoje i predačke traume. U nekom trenutku i kolektivne traume.

Kroz dearmouring sam otključala g tačku - žensku prostatu i prvi put ikada doživjela orgazam bez stimulacije klitorisa.

Navikla sam tijelo koje je toliko patilo.. na zadovoljstvo, na nježnost, na sigurnost.

Otvorila sam svoje srce i rijeka života je potekla na onim mjestima koja su do tada bila čvorovi sudbine koji su tako jako stezali.

To buđenje koje je počelo orgazmom cijelog tijela prilikom igre sa kreativnom energijom u kotorskoj bašti, a stiglo do divljeg unutrašnjeg orgazma u azijskoj sobi je možda jedini dio dotadašnjeg života koji je bio moj.

Taj put je trajao otprilike tri godine i iscjelio je neiscjeljivo, podmladio me za dekade, oslobodio u mogućnost da živim nešto drugo.

Ja sam samo htjela da volim u ovom životu i to sam najzad mogla. Ljubav i seksualnost su kod mene bile sestre. Eros je, najzad, bog ljubavi.

Kada sam sledeći put odlučila da pustim muškarca u svoj život, nisam ga se plašila.

Kada sam ga pozvala u svoje tijelo, nisam mogla da vjerujem kakav je to osjećaj! Sada su svi zidovi moje unutrašnjosti osjećali njegovo prisustvo i seksualni odnos je dobio smisao.

Unutrašnji osjećaji slomljenosti, besmisla života u tijelu su nestali onda kada je tijelo naučilo da osjeća - emocije, senzacije i kada je samo i kada je sa drugim.

Možda primjećuješ da su na ovom putu, koji ti nisam cijeli ispričala, jer onda to ne bi bio mail, već knjiga, bili i neki arhetipovi.

Energije koje su se aktivirale: prvo unutrašnji svemogući iscjelitelj .. ah, ogromna ljubav za to u nama. Vjerujem da svako u sebi nosi ovu samoiscjeljujuću srž.

Onda predaja putu - nepoznatom vođstvu, toku - velikom bogu koji vodi negdje dok ja ništa ne znam. Učenje o tome šta je bog zapravo, zašto nije čuo moje molitve do tada i zašto ih čuje sada.

Pa žensko lice boga koje sam pronašla u tantričkim ashramima, a kasnije u prirodi samoj.

Arhetip velike majke, pa divlje žene - koji otkriva zašto smo u tijelu i na zemlji.

Eros, onaj koji teče tijelom i kroz nas spaja nebo i zemlju.

Ljubav, velika ljubav koja čini da čuda postanu moguća i da danas na svim tim mjestima na kojima su postojale traume koje su me paralizovale, ja pronalazim samo nas, ljude od krvi i mesa koji uspijevaju i da budu dobri jedni prema drugima.

Kada sam došla do određene tačke svog iscjeljenja, život me je pozvao da korake istog dijelim i to radim poslednjih pet godina kroz krug i program Leptira, i duže kroz svoje tekstove.

Sada imam trideset dvije godine i kada pogledam u svoju prošlost, treba mi nekoliko momenata da stvarno povjerujem da je moja.

Život se čini tako kratkim, a u istom je moguće doživjeti različite dimenzije od po sto godina - kakav paradoks.

Prvo, na početku svojih dvadesetih, nikada nisam mislila da ću imati trideset i dvije.

Drugo, sad kada imam trideset i dvije i, čini mi se, sve mogućnosti,

osjećam kako je život tako velika stvar, veliki prostor u kom se može desiti bezbroj stvari osim preživljavanja.

Postoji stvarnost izvan stvarnosti koje živimo dok preživljavamo.

Prakse Leptira mi pomažu da ostanem uzemljena i da budem dovoljno snažna da primim veliki život i zapravu pulsiram zajedno sa njim. Velike stvari su se dogodile, a život još traje. Ja imam snage, i više od toga.. imam ljubav za ono što dolazi -

ljubav sklupljanu sa jutarnjih liski, sa repa lisica, iz Jadranskog mora, iz mojih ključnih kostiju, iz želje za mene - mog nerođenog djeteta, sa jezika muškaraca koji su bili srećni što postojim, sa dlana moga boga, i sa grudi velike boginje koja bdi nad svima nama.

Voljela bih da što više nas doživi stvarnost van preživljavanja, posle kolapsa, posle zamrzavanja, posle udovoljavanja... šta dolazi posle, u ovom životu?

Sledeći ciklus Leptira počinje 9 novembra i polako se pripremam za isti.

Ovo su ti prostori života u koje uđeš, i ne izađeš ista - jer si se posvetila prostoru u kom dišeš svoj vazduh, svoje tijelo činiš živim.

Još uvijek ima mjesta, ako neka od vas prepozna da sam joj ja, ovakva kakva jesam, vodič.

Jelena