Pre nekoliko dana uradila sam nešto što sam mislila da nikada neću.
Prešla sam viseći most.
Ali ne bilo kakav most. Onaj ogromni, koji se ljulja iznad provalije, usred šume u Vankuveru.
Kao dete imala sam noćne more o visećim mostovima. Kao odrasloj, nije mi padalo na pamet da im priđem.
A onda sam se namerno našla ispred jednog od njih. Znala sam da je vreme.
Sećam se tog osećaja dok sam stajala na početku mosta i gledala kako se ljulja pod nogama ljudi koji ga prelaze. Srce mi je ubrzano kucalo, u stomaku se mešalo uzbuđenje sa onim dobro poznatim strahom, a ispod mene je bila ogromna provalija.
Ipak, ovog puta bilo je drugačije.
Osećala sam da mogu. Da sam spremna.
Ne zato što je strah nestao.
Nego zato što sam, uprkos njemu, imala neki duboki unutrašnji osećaj da mogu da verujem sebi.
Znala sam da je most siguran. Videla sam ljude kako ga prelaze. Imala sam dovoljno razloga da verujem da će me držati.
A ono najvažnije, osećala sam da mogu da se oslonim na sebe.
I neposredno pre nego što sam zakoračila, šalila sam se da će se nešto magično dogoditi kada ga pređem.
A onda sam krenula.
Most se ljuljao pod mojim nogama. Svaki korak donosio je novi talas uzbuđenja, ali umesto da poželim da se vratim, želela sam da idem dalje.
I za svaki slučaj, prešla sam ga dva puta. 😁
Prvo sam bila high on air. Ona mešavina adrenalina, uzbuđenja i neverice da upravo radiš nešto za šta si celog života verovala da ne možeš.
A kasnije toga dana je počelo da mi se događa nešto neobično.
Kao da su se sva ona pitanja koja sebi postavljam godinama odjednom počela slagati u jednu, potpuno jasnu sliku.
Kako da sve ono što sam stvarala više od dve decenije postane standard, a ne privilegija?
Kako da povežem svoje znanje iz pedijatrije, orofacijalne funkcije, prenatalne i perinatalne psihologije, sve edukacije, ovau prezentaciju koju sam upravo završila na konferenciji mog učitelja dr Gabora Matea, iskustva i hiljade dece i porodica sa kojima sam radila?
Kako da sve to bude dostupno mnogo većem broju porodica nego što ikada mogu da primim u svojoj ordinaciji?
Kako da žena koja ima hiljadu pitanja o svom detetu ne mora da traži odgovore na hiljadu različitih mesta?
Kako da postoji mesto na kojem neće morati da bira između razumevanja svog deteta, praktičnih rešenja za njegove izazove i podrške koja je i njoj samoj potrebna?
Kako da čitav jedan svet stane pod isti krov?
I onda mi je sinulo.
Ne treba da pronađem način da radim još više.
Treba da stvorim nešto što do sada nije postojalo u ovom obliku.
Ne još jedan program koji rešava samo jedan problem.
Nego čitav jedan podržavajući ekosistem.
Svet u kojem razumevanje deteta i podrška majci nisu luksuz koji sebi mogu da priušte samo pojedini.
Nego standard ispod kog više ne pristajemo da živimo.
I znaš šta?
JA SAM TAJ SVET KREIRALA.
Svet u kojem sam konačno uspela da povežem sve ono što sam godinama gradila, učila, istraživala i primenjivala u radu sa decom i njihovim porodicama.
I ono što me najviše uzbuđuje?
Stvorila sam način da sve to bude dostupno većem broju ljudi nego IKADA RANIJE!
Ne samo porodicama koje mogu da dođu u moju ordinaciju. Ne samo onima koje mogu da priušte individualan rad sa mnom.
Nego mnogo, mnogo većem broju roditelja koji žele da razumeju svoje dete, imaju pristup stvarnim rešenjima i ne pristaju na poluodgovore.
I tek sada shvatam koliko je taj most zapravo savršena metafora za ono što želim da stvorim za tebe.
Jer znaš šta?
Ti već imaš mnogo više kapaciteta nego što veruješ.
Možda si samo toliko puta čula da previše pitaš, previše razmišljaš, previše analiziraš i da bi trebalo malo da se opustiš, da si negde usput počela da sumnjaš u sebe.
U sopstveni osećaj.
U intuiciju koja ti govori da nešto zaslužuje tvoju pažnju.
U svoju sposobnost da doneseš dobru odluku za svoje dete.
I možda svaki novi izazov zato izgleda kao još jedan ogroman viseći most.
A šta ako problem nikada nije bio u tome što ti nedostaje hrabrost?
Šta ako ti je samo nedostajalo dovoljno znanja, dokaza i podrške da konačno možeš da se osloniš i na ono što već znaš i osećaš?
Da tvoja intuicija ne mora da se takmiči sa medicinom, nego da zajedno sa znanjem i razumevanjem postane deo tvog unutrašnjeg kompasa.
Da ne moraš da tražiš nekoga ko će svaki put odlučiti umesto tebe.
Da možeš da razumeš šta se događa, prepoznaš kada je potrebna pomoć i sa mnogo više sigurnosti odlučiš koji je sledeći korak.
Baš kao što sam ja na onom mostu imala dovoljno dokaza da će me njegova konstrukcija držati, ali sam ipak morala da pronađem poverenje u sebe da zakoračim.
Jer pravi podržavajući ekosistem ne postoji da bi te zauvek držao za ruku.
Postoji da bi ti pružio dovoljno oslonca, znanja i iskustva da sve više veruješ sopstvenim nogama.
Da tvoje samopouzdanje ne zavisi od toga da li je danas sve u redu.
Nego od saznanja da, čak i kada nije, imaš kapacitet, razumevanje i podršku da pronađeš put.
I upravo takav svet sam stvorila. Zapravo, on je nastajao godinama!!!
Svet u kojem ne moraš da budeš manje radoznala, manje zahtevna ili manje svoja da bi bila dobra mama.
Naprotiv.
Želim da sve ono zbog čega su te možda nazivali „teškom“ postane tvoja najveća prednost.
I zato, kada ti sledeći put neko kaže da čarobna rešenja ne postoje, seti se ovog mejla.
Jer ja tvrdim da postoje.
Ne mislim na čarobni štapić koji će do petka rešiti sve probleme tvog deteta.
Mislim na nešto mnogo vrednije.
Na mogućnost da konačno imaš pristup znanju, razumevanju, konkretnim rešenjima i podršci koja ti je potrebna, bez stalnog počinjanja ispočetka.
I ne mogu da ti opišem koliko sam uzbuđena što sam konačno pronašla način da taj svet stvorim.
U nedelju, 15. novembra, pozivam te na jedno potpuno besplatno iskustvo koje sam nazvala ČAROBNO REŠENJE.
Pokazaću ti šta sam stvorila, kako sam došla do toga i zašto verujem da može potpuno da promeni način na koji doživljavaš brigu o svom detetu i sopstveno roditeljstvo.
Posebno ako si ona mama kojoj su već sto puta rekli da je teška, naporna i da postavlja previše pitanja.
Jer upravo sam na tebe mislila dok sam stvarala ovaj svet.
PRIJAVI SE BESPLATNO NA ČAROBNO REŠENJE
A znaš čemu se najviše radujem?
Trenutku kada budeš stajala pred nekim svojim sledećim mostom i, umesto da pomisliš „Ja ovo ne mogu“, u sebi osetiš:
„Znam dovoljno. Imam na šta da se oslonim. Verujem sebi. Spremna sam.“
Jedva čekam da ti pokažem šta se nalazi s druge strane. ✨
Vanja ❤️
0 comments