U poslednje vreme primećujem da smo nešto više pritisnuti obavezama.

Ljudi mi dođu sa željom da rade po mom programu, jer im se dopada moj pristup i sigurni su da hoće sa mnom da uče, ali onda uleti život.

Uživaju na časovima, uživaju u mentalnim aktivnostima i zadacima koje pravim custom za njih, ali problemi na poslu, u porodici... kreću da pritiskaju i kao da ne mogu ni tih zajedničkih 45 min da se redovno lepo opuste i posvete.

Onda razmišljam kako nije engleski problem, da su problemi tu pa su tu, ali možda je postojalo uverenje da će engleski nešto da popravi ili olakša.

Da će "bolji engleski" nešto da popravi i promeni...

A u stvari se samo stvara veći pritisak ako ne pričaš o onome što te pritiska.

... kada se na tom času potiskuješ i praviš da je sve ok.

A čas može da bude takav ventil.

Da! Apsolutno možeš da se iskažeš i pokažeš sa svim problemima i sumnjama i čak unaprediš engleski, ako imaš emotivnog i mentalnog kapaciteta za to u tom trenutku i kada nađeš pravog profu :)

A moje iskustvo je da ako se otvoriš i podeliš sa nečim što te pritiska, nakon toga se osetiš drastično lakše i tako zapravo napraviš prostor u sebi da ubacimo i malo engleskog, taman onoliko koliko je dovoljno, ni malo ni previše.

Ali dok je prostor pun, dok ti glavom leti roj misli i briga, tu nema mesta za engleski i to je potpuno normalno.

Normalno je da se prvo rasteretiš stresa i briga, pa da tek onda uzimaš nove informacije u sebe.

Često nije do nemanja vremena.

Često je do toga što smo prepuni briga i kritike, i nismo u miru već vibriramo u polu panici i hoćemo na to da dodamo još - još engleskog, još kritike kad nešto ne ide, još brige o tome kako da ga konačno savladaš...

I to često hoćemo da dodamo mnogo više od onoga koliko mesta imamo u sebi da primimo.

I onda to prenatrpavanje stvori osećaš da ne možeš, a ti ga sebi objasniš kako nemaš vremena.

Imaš vremena, ali nemaš mesta u sebi za još!

Prvo treba da se malo rasteretiš!

Ako ti je ovo iole poznato, pročitaj ovu ispovest.

Neka ti bude inspiracija da se i ti otvoriš i možda na engleskom izraziš o tome što te trenutno muči, napišeš par redova iz srca i malo sebi olakšaš tog tereta :)

ISPOVEST

Dansoo is embracing his creative struggle:

“I’ve been struggling with researching video ideas worth doing for my YouTube channel.

It’s been 13 years since I started doing YouTube, and after countless attempts, give-ups, and a lot of self-doubt, recently I uploaded a video and it has been doing very well, way better than my expectations. The problem though is over half of the viewers were from my own country, while my goal is to make videos that people all around the world would want to watch.

I’ve been struggling with the thought that maybe the reason they don't do well globally is because it’s just not possible, and that maybe my efforts are pointless. That coupled with the impostor syndrome I have been experiencing from the video doing a little too well has not been good for my anxiety and well-being.

However I have realized that just like Mark mentioned, this is exactly a problem being caused by something I value. I feel stressed because I am trying to push myself to do the seemingly impossible, and because it is so god damn hard.

As for whether it is worth having the problem, despite how it’s making me feel, it absolutely is. While I find myself stressed out of my mind, I have never felt a greater sense of purpose in my life.

I always knew this was what I wanted to do, but now that the results are creeping in, I finally have some proof that what I am doing might just work, so I am absolutely happy to have this problem.

My anxiety and stress is definitely not going away anytime soon, and I might very well fail in a grand manner in my pursuit of making videos that people want to watch, however I will try my absolute best to make it work, and to use that stress to propel myself to do better.”

Srećno

xoxo