U razgovoru sa učenicima, kad-tad dođemo do teme nesigurnosti u vezi sa gramatikom.

Što su na većem nivou, to se strah od upotrebe pogrešnog vremena ili pak lošeg reda reči, čini sve veći i veći.

To me dovodi do one čuvene -

Šo znači da momenat kada smo sigurni da znamo sve - ne postoji!

Ono što postoji je momenat kada moji učenici isprave sami sebe za fosilizovanu grešku koju prave godinama.

ili postave pitanje naglas, čuju ga i shvate da znaju odgovor.

Postoji momenat kada ono što smo ispravili desetinama puta, po prvi put dođe u svest pre nego što pogrešiš, pre nego što izgovoriš pogrešno i ti po prvi put svesno izgovoriš pravu strukturu, umesto automatkse pogrešne.

Kako se dolazi do tog trenutka?

Tako što vrednuješ vreme sa jezikom više od potrebe da ne grešiš.

Tako što kreneš da ulaziš u svoje učenje sa mesta - danas želim da malo unapredim izgovor, konciznost, prepričavanje, pisanje...

umesto sa mesta - danas moram da naučim listu glagola za glagol + gerund jer tu stalno grešim.

Probaj da uočiš razlike između ove dve izjave. Kako one praktične (sve ili ništa vs postepeni progres), tako i one u osećaju koji u tebi izazivaju.

A ja ti sada ostavljam jednu od mojih omiljenih vežbi za vežbanje sintakse (gramatike) u engleskom :)

“I feel overwhelmed,” Kim said, burying her head in her hands. She had started seeing me two weeks after she had returned from her honeymoon. Newly married and excelling in her career, Kim prided herself on being the best at everything she did, but her worries about getting it all done had become all-consuming. She was depleted and dreaded getting out of bed in the morning. She not only was determined to be the best for herself, but she also always showed up as the “best” for others: the best friend, best daughter, best sister, best coworker. Now she wanted to be the best wife. And someday, the best mother. Being the best for Kim meant always saying yes. Saying no was mean. Saying no was selfish. She came to me hoping to figure out how to do more without feeling so exhausted. 

Nakon što si pročitao(la) tekst, prepiši ga, ali sa punom pažnjom na svaku reč. Primeti da li bi ti nešto rekao(la) drugačije. Primeti da li te je izbor neke reči ili gramatike iznenadio, zašto? Primeti da li za sve reči koje znaš šta znače i kako se izgovaraju - znaš i da se pišu ovako...

Ako planiraš da samo odradiš ofrlje, tek tako, očekuj ama baš nikakve rezultate. Tvoja pažnja je tvoj ulog, ako ne ulažeš ništa - ništa i dobijaš. Tvoj izbor.

Kada si završio(la) prepisivanje, drugi deo vežbe je da izabereš par rečenica (1-3) koje te najviše zovu i da im iskopiraš strukturu (sintaksu) i zameniš neke delove tako da bi bile istinitije za tebe.

Evo ovako:

Original: I gently pointed out that it was impossible to create more time

Moja kopija: I gently explained that it is impossible to learn a language in that manner.

Analiziraj šta sam promenila i kako, a šta nisam i zašto i onda pređi na svoje primere.

Kako vežbamo je toliko mnogo bitnije od toga šta vežbamo!

Ako ovo opet shvatiš kao neko moranje za bolju gramatiku, ne radimo pravi posao.

Probaj mali eksperiment :). Probaj da uđeš u vežbu iz želje da otkriješ i probaš nešto novo (šta god to bude u tvom slučaju), umesto iz moranja.

May you have a fun and deeper experience with English through this practice :)

Do sledećeg čitanja

xoxo