Danas Martina piše jedan osobniji newsletter.

Prvi dan nastave

Ovo je moja 9. nastavna godina, ne znam kako vi, ali ja sam svaki početak nastavne godine dočekala sa suzom, dvije u oku, knedlom u grlu i velikim uzbuđenjem. Posljednje dvije „korona“ nove godine su me i rastužile i izludile. No dobro, živi smo i zdravi (o psihijatriji ćemo drugi put). 

Početak ove nastavne godine za mene je malo posebniji, suza će danas biti sigurno više, ali i ponosa, ljubavi i spoznaje o vremenu koje brzo prolazi. Danas, naime, svoj prvi dan nastave ima i jedan dječak očiju svoje majke, velikog srca i razuma punog pitanja. Ime mu je Karlo, a kod nas u kući se još odaziva i na: Sine.

Ove školske i nastavne godine ja neću biti samo učiteljica, bit ću i mama jednog prvašića, đaka koji svoju obrazovnu avanturu započinje.

Čudno je to, biti s druge strane katedre, biti onaj u čijim očima godinama gledam ponos, tugu, uzbuđenje i mrvu straha.

Sinoć, nakon kupanja, a prije spavanja došao je do mene „da se malo grlimo“. Pričali smo o onome što nas danas čeka. S jako puno vjere i pouzdanja rekao mi je: „Dobro učiteljica će me pitati kako se zovem i ja ću reći: Karlo Martić. Tamo će biti i djece koju ne poznajem, ali njih ću upoznati, a bit će i moji iz vrtića“. Tako lako, sažeo je događaje današnjeg dana. 

Tehnički, za školu smo spremni; kupili smo torbu još ljetos, okrečili sobu, kupili radni stol, bilježnice i radne bilježnice, pernicu…I tako dalje.

Emocionalno, vjerujem kako je Karlo spreman, a mi? Hm, ja se borim s nekim osjećajem puštam te i ne dam te nikome, muž stalno ponavlja; „O kako smo stari“. Možda jer radim u školi, zbilja ne mislim da sam stara jer mi je dijete prvašić, plus učiteljica nije mlađa od nas.

Bake i djed, klasika, „pa kad prije priča“.

I dok tako razmišljam o svojem stanju „puštam te i ne dam“, mislim od čega ga želim zaštiti, a što mu dozvoliti. Škola je divno mjesto ne uvijek divnih trenutaka, ali kako smo naučiti cijeniti divan trenutak bez onog lošeg?

Cijeniti trojku iz teškog predmeta znamo tek nakon par jedinica i nekoliko dana učenja. 

Ponavljam Karlu, i sebi ovih dana: „Sve dok daješ sve od sebe, uspio si.“

Sada to govorim sebi, vama: „Sve dok vjerujete u svoju djecu, ona i vi će te uspjeti“. Bit će teških dana; slomljenih srca, jedinica koje su stigle od nigdje, vršnjačkog podbadanja i sukoba, učitelja koji ne razumiju, ali bit će i prvih ljubavi, prijateljstva za cijeli život, akademskog uspjeha i smijeha, veselja i radosti.

I zato te Sine, danas puštam u novu avanturu, avanturu škole, obrazovanja i novih prijateljstava, možda ponekih ljubavi. Neka tvoje srce i um budu otvoreni primiti nova znanja, ideje i radost.

Dragi roditelji, drži te se. Jači su nego nam se čini.

Svi školarcima i njihovim roditeljima sretan početak nove nastavne godine. Neka vam donese znanje, prijateljstva za život i smijeh!

Mama i tatama prvašića, budite jaki, hrabri i ponosni.