Ivana Krička

All issues

Retrospektiva moje 2025. godine

surovo iskreno

Surovo iskrena retrospektiva moje 2025. godine



Svake godine otkako pišem newsletter, potrudim se da vam napišem retropektivu godine koja je za nama. Nekad to bude skraćena verzija na Instagramu, a nekada se potrudim, pa se ovde maksimalno ogolim pred vama. To radim da biste znali da sam i ja samo čovek, kao i svi, bez obzira što već sada ulazim u 9. godinu kako su moj lik i deo javno izloženi na mrežama. I svaki put kada to radim otvorim svoj telefon i po fotografijama se sećam hronološki šta se sve događalo. Večeras kada sam ušla u fotografije mi je bilo jako čudno, jer ovako nešto se nikada nije desilo...


Telefon je bio maltene prazan od prvog do 10. januara ( ako izuzmemo sliku božićne pogače i paketiće koje smo dali sestrinoj dečici za Novu godinu). I onda se vrati sećanje. Nikada tužniji početak godine. Nikada tako velika bol i nikada tolika praznina u srcu i duši za vreme praznika.


Ja koja sam u najtežem postpartumu, suprug koji je sveže operisan i mora da leži na jednom boku i da ga ja 3x dnevno previjam i na živu duboku ranu polivam slanu vodu. Bez reči, sa suženom svešću i ponekom razgovoru o tome kako u narednih mesec dana moramo da poručimo da se izgradi nadgrobni spomenik našem sinu Aleksi. Neko bi rekao ne može gore, ali verujte mi da ima još mnogo težih ljudskih sudbina u tom momentu, lično sam se uverila.

Da čovek ne poveruje kako život koji se 34 godine odvijao tako predivno u vreme praznika, može samo preko noći da se uruši ( namerno kažem uruši, a ne sruši, jer ćemo učiti iznova da ga gradimo) i postane morbidan. I ne, nismo ostali bez vere u Boga, ali nije ni bilo na pretek, moram priznati. Tako da su prve dve nedelje protekle u tišini, previjanju i muževom škripanju nogom o kadu kada mu polivam taj koncentrisan rastvor morske soli po rani.


Jedini izlasci u januaru, kada je muž počeo po malo da se kreće, bili su nam do crkve i groblja. I kako to obično biva vreme krene "da leti". Mene je kuća počela toliko da guši, svaki centimetar me je podsećao na teške trenutke, pa sam krenula da bežim u razne kafiće po gradu ne bih li mogla neometano da radim svoj posao i komuniciram sa klijentima. I krenuo je život ponovo da se zahuktava. Primetila sam da kada te nekada stisne onako jako da bi prosto jaukao na sav glas i pitao se "Dokle više" odmah nakon tog vrhunca krene bura da se stišava i ti uhvatiš malo vazduha pa nastaviš sa svojim aktivnostima. Inače najtragičnije saznanje koje sam povukla iz 2024. godine bilo je: Šta god da ti se tragično desi, život neće da stane, niko od tojih bližnjih neće da stane, što je najgore i ti moraš da nastaviš da se budiš, ležeš, pojedeš nešto...


Nikada se toliko nisam radovala februaru, iako su svi oko mene govorili kako je proleteo januar- a ja imam utisak da je ono sedenje u kući trajalo mesecima. Ne sećam se ni šta sam radila tih mesec dana. Ali znam šta su bile moje uloge: medicinska sestra, majka koja je izgubila svoga sina, domaćica, preduzetnica koja je trebala biti tu za svoje klijente i žena koja je u postpartumu sa ožiljkom od carskog reza. Sećam se samo kako sam svako veče kada uđem da se tuširam pustim jako vodu na tušu da teče i pokušavam da isplačem to more suza koje je izviralo iz mene. I taman to isplačem i krenem da se tuširam, vidim taj ožiljak od carskog i sve se ponovo vrati i suze ponovo krenu. Iskreno, mislila sam da nije moguće da toliko čovek može da plače, a da ne dobije neki problem sa očima. I jesam, dobila sam, ali o tome kasnije.


Februar je obeležio moj posao kome sam se maksimalno posvetila, spremanje zdravih obroka, odlazak na plivanje, brzi hod na traci, poseta sauni i spa centru. Trudila sam se da osposobim koliko god mogu svoje fizičko telo, kada već na psihu i tugovanje ne mogu da utičem. Krajem februara sam dobila predivan poziv da budem kuma, mojoj drugarici i venčanoj kumi. Oni su pravili intimno crkveno venčanje u manastiru Rača, tako da nam je to bilo prvo mini putovanje nakon ko zna koliko vremena.


Mart- krenula sam na personalne treninge i po prvi put u životu sam odlučila da uložim u to iako ja već godinama vežbam sama po teretanama. Jako mi je to prijalo. Neke nove priče, novi ljudi i okruženje, telo se pokrenulo- ali me niko nije upozorio da se sa pokrenutim telom pokrenu i neke zarobljene emocije ( u vidu fizičkih simptoma i bolesti) koje su čučale u meni i samo čekale trenutak da se projave. I taman kada je sve delovalo kao da kreće na bolje, nakon prve nedelje treninga, ja padam u postelju, ali bukvalno. Sedam dana temperatura 39 stepeni, ne mogu ruku da podignem, popila sam kutiju lekova koji su mi pomogli da izvuku taj haos koji je čučao u meni. Šta da vam kažem kada sam se 4x dnevno presvlačila koliko sam bila mokra. Nisam bila u stanju da odem do lekara koliko sam malaksala. Na kraju je ustanovljena teška urinarna infekcija ( ešerihija coli preko 100.000 jedinica). Posledice: gvožđe 1, parametri jetre i bubrega uvećani neverovatno mnogo, povišen šećer 6.8 ( koji u životu nije povišen bio)... Ma ne zna se dal je lošija bila krvna slika, biohemija ili doktorkina faca kada je videla nalaze. Da se ona pitala stavila bi me u bolnicu, prepisala gomilu lekova i antibiotike... Ali ja ništa nisam popila. Ja sam znala uzrok i nisam želela da tonem još dublje sa antibioticima koji bi me uništili dodatno. Pustila sam da prostruji kroz mene ono što je moralo. Tempratura je krenula 2,3 dana pre Aleksine polugodišnjice. Morala sam kao i uvek biti jaka pred svima drugima, ali se srce tih dan raspalo i duša je kroz isplakala čitavo more kroz tih 7 dana temperature. Posledice ešerihije sam 2 meseca rešavala posnom ishranom + biljnom tinkturom ( Bog ti uvek nekako pošalje dobre ljude koji ti pomognu). Čim sam malo stala na noge, muž i ja smo otputovali na Taru. Kaže jedan pametan čovek da je najlekovitiji važduh kraja u kome smo se rodili i odrasli i da tamo uvek treba ići ako želimo ozdraviti. Smestili smo se nekoliko dana u hotel Omoriku i moja želja je bila samo da šetam po borovoj šumi i udišem prelepi vazduh. U toku je bio i Vaskršnji post koji smo ispostili uz njihovu predivnu posnu hranu. Tada sam dobila inspiraciju da kreiram svoj program " Detoksikacija tela i duha" ( koji je još dostupan za prodaju- ako vas interesuje, pišite mi). Program sam napravila isključivo zbog sebe same, ali se ispostavilo da je mnogima potreban. Nakon Tare, usledio je najradosniji praznik Vaskrs, pa smo samo produžili kod mojih u selo Kremna ( između Tare i Zlatibora). Tamo sam uhvatila još malo zdravog važduha i lepo vreme sa dragim ljudima, te sam se malo zalečila.


April-maj- period koji je obeležio jedno mirnije i lepše poglavlje, jer posle svake kiše dođe sunce. Ja sam se vratila svojim personalnim treninzima, ljudi su bili oduševljeni mojim programom Detoksikacija tela i duha, imala sam dosta i individualnih programa. Počela sam da spremam dosta zdravije obroke, jer sam u proteklih pola godine bila jako sebe zapostavila u svakom smislu. Imali smo i mini putovanja na par dana u Zagreb i Palićko jezero. Ta putovanja su meni predstavljala mali beg od stvarnosti koju nikako nisam mogla da prihvatim. Iskreno: non stop sam bila tužna, ljuta i potonula zbog toga što sam prošla sve loše što jedan postpartum donese ( od donjeg stomaka oslabljenog carskim rezom, preko nenormalnog pada imuniteta i krvne slike i kose koja je krenula opadati u kilogramima). I sve to ne bi meni bilo ni bitno da sam imala ono najvrednije što jedna majka u postpartumu treba da ima uz sebe. I stalno sam se pitala u tom periodu kako sam ja preživela prethodnih pola godine, a onda sam shvatila da sam bila u stanju šoka i da moje telo i um tek sada počinju da shvataju šta se meni zapravo desilo. I svi ti pišu i dive ti se kako si jaka, a ja uopšte nisam jaka. Tebi kad se desi tako jedan, slobodno mogu reći najveći gubitak, ko tebe pita da li si jak. Ti samo ideš ovim životom, raspadaš se i sastavljaš... I ne možeš ni plakati 24h, ali to ne znači da tvoje srce ne krvari, samo to niko spolja ne može videti.


U tom periodu sam shvatila da više ne mogu tako, da sam jako loše po svakom pitanju i javila sam se psihoterapeutu. Radile smo 4 meseca kada sam ja osetila da nemam više ništa da joj kažem. Najviše me je bolelo to što nisam mogla da pišem knjigu. Nije da nisam pokušavala, ali svaki put bih se raspala. Osetila sam da je suviše rano i da nemam snage za to, pa sam samo zapisivala poglavlja i neke rečenice koje su navirale. Tako da ta knjiga je u meni, stranice mi se motaju pred očima, pa ako Bog da inspiracije, možda izađe u 2026. Psihoterapeutkinja mi je rekla da je smrt deteta uvek ostaje otvorena rana koja nikad ne zarasta, samo vremenom prestane da krvari. I oduševljeno je pozdravila moju želju da napišem knjigu, rekavši da je pisanje najsavršeniji oblik psihoterapije i lečenja. A pored toga, žena je i sama spisateljica.


Nakon toliko dubinskog rada, ja sam često plakala i često mi se pojavljivao čmičak na očima. Cele ove godine se ja nisam šminkala zbog tog problema ( iako mi je muž na jesen napravio novi sto za šminku sa sve ogledalom i svetlima, a ja sam kupila novu šminku. Nisam znala odakle meni ta opsesija odjednom, ali verovatno mozak u trenucima prevelikog šoka samo nešto prebaci i traži neki novi fokus taman bilo nešto tako trivijalno kao što je bio taj moj kutak za šminkanje). U tom periodu leto-proleće je čmičak bio ogroman, trajao je preko mesec ipo dana, išla sam svake nedelje na kliniku lečenje, ali nije pomoglo i taman sam trebala da idem na operaciju kako je bilo ozbiljno. Međutim, nekako se to jedva malo stišalo i nisu me operisali, ali još imam tih problema sa očima i izbegavam maskaru sasvim i šminku generalno.


Jun- nekako se taj problem sa okom vukao ceo jun, kosa mi je opadala u ogromnim pečatima, plakala sam svaki put kada je perem, izbegavala da se češljam, strahovala svaki put kada ustanem sa strunjače da vidim koliko je moj peškir sav u dlakama. Čini mi se da samo prođem kroz kosu lagano, ostane mi puna šaka. To me je jako deprimiralo. Preduzela sam sve moguće mere i najskuplje šampone i ništa nije pomoglo. Samo je nakon 2 meseca počelo da reaguje na najprirodnije proizvode, bez trunke hemije. I Bogu hvala sada je dosta oporavljena. I shvatila sam šta je bilo u pitanju i šta je uzrok. A to savetujem i vama, uvek kada imate neki problem potrudite se da nađete uzrok, a ne da lečite samo posledicu lekovima i tretmanima. Dakle, moj uzrok je bio zakasneli postpartum. Moj organizam je ceo bio u stanju šoka, bukvalno je zaledio sve svoje funkcije prvih pola godine ( kada inače ženama u normalnim okolnostima opada kosa). Kod mene se to desilo tek nakon 9 meseci, a obično biva nakon 2,3 meseca od porođaja. I naravno mene je tada svašta još sačekalo. I pregled kod ginekologa nije bio dobar i to se pratilo do skoro. No, Bogu hvala ova sirova ishrana, koju trenutno sprovodim 3. mesec, je dosta pomogla. Sada pravim jedan veliki besplatan vebinar o njoj u januaru- pa ispratite na Instagramu da se prijavite ako vas zanima.


U junu sam takodje napisala svoju novu e-knjigu "Od nula klijenata do liste čekanja", za moje kolege nutricioniste i trenere i one koji žele to da postanu. Takodje sam i snimila u avgustu novu verziju moje online škole "Nutritiva" za obuku kolega koji žele da rade online. Prva grupa škole trajala je od 1. oktobra do 1. decembra i prezadovoljna sam kakve sam ljude privukla. Upis za novu grupu kreće u januaru. Za sve informacije o školi ili kupovini knjige, možete me zapratiti i pisati mi na instagram profilu nutritiva.edukacija. Takođe tokom svakog velikog posta sam maksimalno prisutna na mom trećem profilu posni.nutricionista na kome sam krajem novembra izdala "Veliki posni kuvar" koji je takođe dostupan za kupovinu. Što se posla tiče ovo je moja najuspešnija godina do sada, valjda se konačno sve te godine rada i truda isplaćuju. Jer zaista ništa ne može preko noći. Godinu je obeležila i saradnja sa mnogim kolegama koji su želeli da budem deo njihovog programa. Tako da sam ja trenutno nutricionista kod dvojice kolega koji rade sa ženama u postpartumu, kao i kod koleginice koja radi sa rehabilitacije za trudnice i porodilje ( a bila mi je personalni trener ove godine). Bile su tu i dve saradnje sa lekarima i sada iz ove perspektive jako sam zahvalna na svemu. Nisam ni bila svesna šta sam poslovno sve ostvarila u 2025. dok sad nisam stavila na papir.


Jul- e ovo je bio tako prelep, slobodno mogu reći i najlepši mesec u godini. Ali sudeći po tome kako život teče, možete misliti šta me sve sačekalo u avgustu. Totalno dve suprotnosti. U julu smo organizovali jedno veliko i jako lepo putovanje u Tunis. Hotel internacionalno poznat, predobar- najbolji angažman na kome smo bili oboje do sada. Iskreno, takva putovanja i nisu neophodna da bi se čovek lepo proveo ( jer može mnogo jeftinije da uplati takođe lepo putovanje), ali nekako sam želela da pobegnem malo duže od realnosti. I uspeli smo. Upoznali smo Afriku iz nekog drugog ugla, iako smo pre bili u Egiptu, sada smo obišli konkretna sela i mesta u okolini Sahare i samu Saharu. Ono kako ljudi žive tamo je baš preživljavanje. Čitav jedan grad nema ni struju ni vodu. Videli smo i sela gde je ostalo samo nekoliko jako starih ljudi u kućama koje su od kamena, jer tu ništa ne uspeva od ogromne jačine Sunca i suše, osim ponekog kaktusa ili masline. Oni su ipak jako zahvalni i prave med od istog tog kaktusa ( kupili smo neke njihove prozvode i tako ih podržali ). Ne kažem da moramo otići na neki drugi kontinent da bismo spoznali zahvalost. To imamo svuda gde god se osvrnemo oko sebe.

Dakle, putovanje je bilo predivno, tamo smo i proslavili 2. godišnjicu braka. Isključila sam se totalno od svega, akumulirajući energiju da preživim avgust i septembar- jer sam osećala šta me čeka.


Avgust, septembar- prethodne godine sam se porodila 8.8. na Svetu Petku Trnovu, pa smo tražili blagoslov da nam od ove godine to postane zavetna slava. Već sami početak avgusta je u meni izazvao povratak svih emocija koje sam zatrpala, počev od porodilišta sve do dečije bolnice i dečijeg groblja 4. septembra. Imala sam 28 dana da provedem sa svojom bebicom, od kojih je svaki imao neko novo dešavanje. I svega sam se setila. I onoga što sam mislila da neću nikada. I prestali su treninzi. I iznenada mi se vratio moj išijas i jaki bolovi, pa se to prenelo i na ruku trnjenje i ceo levi deo tela. Nekako sam to vukla sa sobom. Proživljavala i svoj rodjendan i mnoge druge datume ta dva meseca. Dali smo i godišnjicu u septembru. I kada je sve prošlo, mislila sam da će i bolovi proći i da ću se vratiti treninzima. Međutim, bolovi su se nastavili. Jedno veče sam završila i u hitnoj, jer sam pomislila da imam moždani i da mi cela leva strana tela otkazuje. Pregledali su me i sve je u redu. Ali bolovi i trnci su se nastavljali.. Morala sam da preduzmem drastične mere.


22.septembra krećem na sirovu ishranu, ne bih li imalo sredila svoje zdravlje, jer je samo sledila muka za mukom. Sve me je stiglo. Ima tu još dosta delikatnih stvari, ali trajalo bi do sutra da pišem. Prvo sam otišla na magnetnu da snimim celu kičmu. Kao što sam i znala i fizijatar je potvrdio kad sam odnela snimak, imam išijas, jedan disk u lumbalnom delu ima početni stadijum po narodski rečeno "curi" i to je nešto sa čim moram živeti do kraja života. Ja se trudim da uprkos bolovima treniram i jačam i ne verujem da nešto ne može da se reši. Prosto moja vera je nekad toliko jaka da mislim da sve mogu, a opet nekada toliko klone da mislim da ću umreti od bola u grlu. Malo je falilo da dobijem neku vrstu hipohondrije, ali sam se otrgla. Pošto ti trnci i bolovi u ruci nisu imali veze sa kičmom, rekli su mi da snimim glavu. Uh, tih rezultata sam se jako bojala. I kada su stigli nalazi su bili sasvim dobri. Nakon toga je usledilo jedno putovanje u Banja Luku- da se opet malo pobegne od realnosti.


Kraj oktobra- Ja sam krenula na silu da treniram uprkos bolu, jer sam videla da niko ne zna od lekara uzrok mojim problemima. Da bi mi konsultacije sa većinom njih iz raznih svera ( medicina- prirodna i konvencionalna, psihoterapija, duhovnici....) rekla da je to psihosomatski i posledica svega što nosim na svojoj duši. Nakon 2 meseca čiste sirove ishrane ( samo sveže voće i povrće i sveži orašasti- bez pečenja, kuvanja, ulja, soli...) stigli su savršeni rezultati i štitne i gvožđa i svih vitamina i minerala, a ništa nisam suplementirala. O tome sve detaljno u vebinaru koji će biti krajem januara, pratite na Instagramu ako želite da se prijavite.


Novembar i decembar- Kada sam završila terapije sa strujom, laserom i fizioterapeutima- krenula sam na svoju ruku u teretanu. Prvo sam krenula lagano da jačam leđa, pa da radim i celo telo. I evo u ovom trenutku se osećam dosta jačom, ali i dalje često imam bolove, iako ne u tolikoj meri. Krenuo je i Božićni post i sa njim dosta posla, što znači dosta sedenja, a to ne prija mom nervu . Ali guram ja to nekako i ne žalim se nikome. Niko ne bi ni pomislio da meni nešto fali, jer sam shvatila ove godine da ne vredi se žaliti ljudima koji to nisu prošli. Ne razumeju prosto. Kažu ti ma i mene bole leđa od umora. A ne znaju šta je diskus hernija i išijas i ne dao im Bog nikada ni da saznaju. Tako da cepam, guram, radim na tome da mi bude dobro. Da jačam duh i psihu i da pokušam da se u 2026. otvorim, raspalim taj požar u sebi i prođem kroz vatru i napišem knjigu, ako Bog da. To je moja dužnost. To sam obećala mom Aleksi, da će nastaviti da živi kroz knjigu. Da će knjiga privesti ljude veri u Boga i pomoći roditeljima ( kojih je mnogo) koji imaju preteške izazove sa decom i životnim bitkama generalno.


Sada sedim uz novogodšnju jelku i sećam se kako je prošle godine nismo ni kitili. Nismo ništa želeli. A ove godine sam kupila najjače sijalice koje sijaju na terasi, prelepu jelku i organizovala kupovinu poklona i paketića svim dragim ljudima. To je moja volja za životom. Shvatila sam da imam dosta i previše, da ono što mi je oduzeto možda jeste blagoslov koji verovatno u ovom životu nikada neću moći da shvatim i prihvatim, ali se učim da verujem Bogu i prepuštam mu se malo više nego ranije.


To bi "ukratko" bila moja rekapitulacija 2025. Nisam tu stigla neke detalje da prepričam jer trajalo bi još ovoliko- ali suština je tu. Ogolila sam se potpuno pred vama- nadam se da to niko neće zloupotrebiti. Previše mi je fejka i prelepih života koje forsiramo- a svi iza zatvorenih vrata vodimo borbe. Verujte mi svi. Sa mnogima sam u kontaktu i svašta dođe do mene, tako da ne verujte svima. Budite obazrivi i budite dobri i skromni ljudi. Jer skromnost NIJE MANA kako mnogi danas vole da kažu.


Izvinjavam se na gramatičkim greškama, sigurno će ih biti jer sam brzo kucala u želji da ne preskočim neki detalj. Hvala svima koji su izdržali do kraja. Zahvalna sam vam- ma ne možete verovati koliko. Zbog vas radim ovaj posao koji mi daje smisao životu. Želim vam svako dobro u 2026. godini! A okačiću ovih dana i ukratko jedan reels na instagramu- da imate i slikovit prikaz moje 2025.

P.S. Ne propustite moju Novogodišnju ponudu i obezbedite sebi ishranu za narednih 6 meseci po fantastičnoj ceni. Uložite malo u sebe, a išestruko će vam se vratiti.






RESET ŽENE

6-mesečni program ishrane za žene koje žele rezultat – bez rušenja hormona

Ovo nije još jedan jelovnik.

Ovo je kompletan sistem koji sam godinama gradila kroz rad sa ženama koje imaju:



Zato je ovaj program:


✔ poluindividualan ( utemeljen na preko 3500 žena sa tim istim problemom)

✔ fleksibilan

✔ hormonski bezbedan

✔ i realan za život






Šta dobijaš kada uđeš u program?

Dobijaš mir u glavi.


Dobijaš:






Drugim rečima:
ne moraš više razmišljati šta ćeš jesti narednih 6 meseci.
Nema stalnog planiranja.
Nema panike.
Nema „šta sad“.

Zašto je ovo drugačije od svega što si do sada kupila?

Zato što:



Ovo je program koji:



Novogodišnja akcija 🎄

Baš zato što je kraj godine i zato što želim da u 2026. uđeš mirna, ovaj program je sada na novogodišnjoj ceni.


✨ 79 € (redovna cena će biti 100 €)

✨ digitalni pristup odmah

✨ koristiš kad i kako želiš

👉 Jedna kupovina. Šest meseci sigurnosti.







Ako se pitaš da li je ovo za tebe…

✔ ako si umorna od kratkoročnih rešenja

✔ ako želiš da smršaš bez rušenja hormona

✔ ako želiš da prestaneš stalno da razmišljaš o hrani

✔ ako želiš da 2026. bude godina stabilnosti, a ne borbe

onda je odgovor – da.



Ako pratiš program već za mesec dana možeš izgubiti 3-7kg, a nakon završetka celog programa možeš postići idealan izgled i vrhunsko zdravlje.







2026. može biti tvoja godina.


Ali samo ako prestaneš da kupuješ privremena rešenja.
🤍 Klikni ispod na link i obezbedi ishranu za narednih 6 meseci:


SVE O PROGRAMU







Ako imaš bilo kakvo pitanje, slobodno mi piši na mail,

Ivana Krička



Share
Get the next issue in your inbox
Free, and you can unsubscribe any time.

0 comments

More issues

All 196 →
#172 Dec 18, 2025

🎄 Novogodišnja akcija: obezbedi ishranu za narednih 6 meseci

Read issue →
#171 Dec 16, 2025

⏳ Još 24 sata: Veliki posni kuvar po akcijskoj ceni (25€)

Read issue →