Kad je tvoj cilj tvoj prioritet nema te sile koja će te zaustaviti da ga ne ostvariš.
Svi mi nešto želimo, pričamo o nekim promjenama, vidimo se na ovoj ili onoj pozornici, čitamo knjige koje nam pumpaju mozak, spremamo citate, predviđamo si sjajnu budućnost i onda ništa ne napravimo.
Kad je mom sinu ustanovljen zdravstveni izazov ja sam sve mogla prepustiti struci (vjerujete iz mog iskustva jako velik broj roditelja to radi jer se ne želi baviti djetetom) i reći pa što ja tu više mogu, tako je kako je.
Struka je ta koja je imala divne savjete ali mi kao roditelji smo znali da se moramo aktivirati i brzo vidjeti što i kako dalje.
Prognoze su bile ili ovo ili ono ili ovako ili onako.
Ništa nije bilo sigurno.
Znala sam da ispred sebe imam planinu preko koje moram prijeći.
To je bio moj cilj.
Prehodati ju, gledati ju pravo u oči, režati na nju, grabiti, kopati golim rukama.
Toliko sam htjela promjenu i toliko duboko sam vjerovala da će ona kad tad doći.
Rekla sam si tu smo gdje jesmo i idemo vidjeti koje korake možemo poduzeti da ostvarimo naš cilj.
Nismo razbijali glavu (bilo je par kriza kad jesmo jer smo ljudi) što će biti za godinu dana nego smo aktivno radili na rješavanju sljedećeg koraka, samo na onom što je bilo ispred nas.
Odeš na Google i povadiš podatke svih specijalista koji bi mogli pomoći, čitaš njihove recenzije, gledaš gdje su se obrazovali, koje rezultate su ostvarivali i zoveš jednog po jednog, stavljaš se na liste čekanja za drugo mišljenje, treće mišljenje, odlaziš na zakazana snimanja i skupljaš dokumente, uključuješ se u Facebook grupe da čuješ iskustva drugih roditelja, pitaš jasna pitanja u tim grupama, odeš na medicinski fakultet i tražiš knjige iz tih područja medicine, kreneš raditi sa stručnjacima s kojima nakon pretraga postavljaš cilj pa ga raščlanjuješ na 20 malih ciljeva, mijenjaš doktore, čuješ za nove metode, isprobaš nove metode, neke rade, neke ne rade, tražiš dalje, posuđuješ knjige, napraviš si planer dana gdje strogo pratiš protokole ...
Uspon, pad, uspon, pad, probaš, ne ide, nađeš novo, ide ...
Akcija, akcija i akcija.
Red suza, red vrištanja od sreće, red suza, red vrištanja od sreće i ideš i znaš prema čemu ideš, ne staješ jer odustaješ nego staješ da se odmoriš jer trebaš, držiš fokus samo na promjeni koja dolazi kad imaš krize, isplačeš dušu i opet ideš dalje.
Nekoliko puta sam u životu prilikom postavljanja ciljeva osjetila taj lion mentality, tu vanzemaljsku snagu i svaki put ali svaki put sam ga i ostvarila.
Postavi cilj. Drži fokus na promjeni koja dolazi pogotovo u krizama jer vjeruj bit će ih, pitaj druge ljude, istražuj, učlani se u grupe, radi male korake, brzo i aktivno traži rješenja, ne bacaj se u očaj što je XY osoba tamo, a ti tu, traži stručnjake, traži druga mišljenja, isprobavaj nekoliko metoda, griješi, padni, ustani.
I na kraju prijeđeš planinu.
Dođeš na destinaciju.
Postaneš drugi čovjek.
I opet ideš dalje.
Hvala što ste pratile ovaj serijal.
Vidimo se na treningu: https://forms.gle/Puxa6U1uWiRuUCbZ9
Ana
0 comments