Jutros sam se probudila, sjela na krervet i pomolila se.

Taman kada misliš da si konačno shvatila neke stvari, diplomirala, apsolvirala, život te šusne da ne možeš par dana k sebi doći.

Više se ovome niti ne čudim.

Pomolila sam se i tražila vodstvo oko situacije koju ne mogu riješiti sama.

Ne umijem.

Bez obzira na iskustvo i znanje, nekad se čovjek šokira.

Zanijemi.

Ustala sam i krenula raditi, misli su mi otišle u nekom drugom smjeru obveza i posla.

U jednom trenutku uzela sam svoj mobitel koji je otvorio galeriju slika s albumima poredanim kronološki po godini.

Začudila sam se jer do sada nisam nikada u svojem mobitelu vidjela takav raspored albuma.

Prva i jedina slika iz te godine je iz 2015:

Zastala sam i osjetila toplinu oko srca. Rumi je bio sufi učitelj, islamski učenjak i pjesnik iz 13. stoljeća čiju sam poeziju voljela.

Pogledala sam albume dalje.

U osmom mjesecu 2016. godine me moj, sada već bivši muž, zaprosio na vrelu rijeke Bune kod derviše (sufi) tekije u Blagaju pored Mostara. Sjećam se kako sam bila iznenađena njegovom prosidbom i kako sam pristala osjećajući da sam vođena i da je ovo mjesto posebno i sveto,

Nakon toga obišli smo mjesta u Maroku i Uzbekistanu, putovali smo u Švicarsku i živjeli na Bodenskom jezeru na jugu Njemačke. Zavoljela sam sufizam, živjela u prirodi, molila se, pila svježe kozje mlijeko i okopavala vrt.

Ubrzo sam ostala trudna i rodila sam to malo biće 2017. godine koje nam je promijenilo živote. Ona je trebala doći. Kada se ponekad pitam "zašto" ili "čemu", dovoljan mi je jedan pogledan na nju. Stvarno je trebala doći.

Vrijeme je prolazilo i 2018. obitelj bivšeg muža odlučila je da je važno da organiziramo veliko tursko vjenčanje za svu rodbinu i prijatelje. Nije mi to bilo važno jer sam tek rodila, imala sam težak porod nakon kojeg nisam mogla hodati bez proteze. Pristala sam. Otišli smo u Istanbul, kupili vjenčanicu i odijelo i imali zabavu za 1000 ljudi. Dan danas postoji snimka tog vjenčanja na YouTube-u. Nije mi bilo zabavno, nisam sanjala o takvom vjenčanju, ali sam pristala na kompromis.

Na ljeto te godine, spremili smo se i otišli u Saudijsku Arabiju na hadž. To je bilo jedno od najtežih i najljepših iskustava u mojem životu. Nepodnošljive vrućine, milijuni ljudi, buđenje u zoru, pješačenje kilometrima i kilometrima, test strpljenja i izdržljivosti, toliko puta sam htjela odustati i ostati u hotelu. Pitala sam se što uopće radim ovdje i što mi je to trebalo.

Dan danas osjećam toplinu kamena poda pored Kabe kojeg sam dodirivala čelom u molitvi. Da, trebalo mi je.

A moje malo? Moje malo me pratilo svuda. Ta djevojčica je rasla, učila nekoliko jezika, selila se s nama, putovala i bila najsigurnija kod svoje mame. Koliko povjerenja ta mala bića imaju u svoje roditelje. Nema veze gdje smo, bitno da smo zajedno, bitno da sam tu.

Pisala sam diplomski rad i, uz svoju malu kćer pored mene, završila sam faks.

Uskoro je uslijedio period gdje se ona jako razboljela i gdje smo 2019. odlučili preseliti se iz tog sela u kojem smo živjeli u Koeln, u veligi grad na zapadu Njemačke, kako bismo našli bolje poslove i imali potporu roditelja bivšeg muža.

Došla sam bez puno znanja njemačkog jezika, ali jako ambiciozna i počela tražiti posao. Bila sam jako inspirirana nakon završetka fakulteta, htjela sam raditi u medijima i imala nekoliko dobrih prilika za koje je tadašnji muž zaključio da nisu dovoljno dobro plaćene i da odustanem od te ideje.

Poslušala sam ga i našla opet posao u prodaji u kojoj sam bila dobra i koji je bio puno bolje plaćen.

Moje lice se s vremenom počelo transformirati, nisam bila zadovoljna poslom, nisam bila zadovoljna izborima, osjećala sam se zatvoreno, zavezano i daleko od svoje obitelji.

Uskoro je uslijedila, kako sam donedavno mislila, najteža godina mojeg života. Izvana je sve izgledalo dobro, imala sam dobar posao, stan, auto, ali sam na poslu na kojem sam radila doživjela prvi napad panike nakon kojeg sam otkrila da sam razvila anksioznost koju su ponekad pratile jake migrene.

Nisam se poznavala takvom. Nikada nisam imala probleme sa strahovima i brigom i o tome govori čitav period prije 2015. u kojem sam putovala Euoropom sama s ruksakom i živjela u raznim državama sama.

Ovo je za mene bilo nešto potpuno novo. Zatvor.

Jedan dan 2021. nakon razgovora sa svojom sestrom i nakon dugo razmišljanja što ću sa sobom i svojim životom, osjetila sam poziv duše da radim ono što najviše volim - pišem! Rekla sam joj na telefon: "Ana, pa ja sam turska nevjesta! Počet ću pisati o svojem životu i iskustvu u turskoj obitelji."

Tako je nastao moj prvi Instagram profil turska nevjesta na kojem se jako brzo skupilo puno ljudi i pratilo moje priče i doživljaje. Osjetila sam ponovo radost i život kako teče mojim tijelom, uživala sam pisajući i razgovarajući ljudima o kulturi, različitostima, ljubavi i religiji.

Osjetila sam da moj život dobiva novi smjer.

Taj Instagram profil više ne postoji. Sve sam objave davno arhivirala.

Zatim je nastupio period u kojem sam se osjećala puno bolje. Danas kada me pitaju kako sam se "riješila" anksioznosti mogu reći jednu stvar. Anksioznosti se ne "rješava". Ona uvijek čuči tu negdje. Da, krenula sam na terapiju 2020. i idem dan danas, ali ne radi se samo o tome.

Radi se o tome koliku ćeš odgovornost ti sama preuzeti za kvalitetu svojeg života i zadovoljstvo. Migrene i napadi panike nestali su kada sam počela više slušati sebe i raditi više onoga što volim - pisati, svirati klavir, družiti se i u konačnici donijeti odluku da ću promijeniti posao i karijeru.

Upisala sam edukaciju iz kognitivno-bihevioralnog coaching-a koja se izvrsno nastavljala na moj studij lingvistike i pomogla mi da se krenem baviti onime što želim - pomagati ljudima da se pokrenu, prestanu odgađati, suoče se sa svojim strahovima i krenu živjeti u skladu s onime što im je važno.

Anksioznost se ne "rješava". Ona te podsjeti da je tu kada se prestaneš slušati.

Zatim se dogodilo da sam 2021. na ljeto ostala trudna i život je opet dobio drugačiji okus. Stvarno sam uživala u svojoj trudnoći.

Sjećam se kako sam stalno bila dobro raspoložena, spremna na porod i kako sam ostala doma kada su počeli trudovi jer mi se nije dalo ići tako brzo u bolnicu. Otuširala sam se, našminkala, napravila frizuru i krenula.

Ubrzo toga dana, na rođendan njenog tate, hitnim carskim rezom pod općom anestezijom stigla je Marie Elise.

Moja jagodica, moje klupko, moja ružica.

Slijedio je period porodiljnog i 2022. godina bila je kada sam procvjetala skupa s dolaskom svoje bebe. Procvjetao je i moj coaching posao, jako sam se posvetila radu s ljudima, organizirala treninge, snimala podcast, pisala newsletter-e i sudjelovala u live-ovima i programima kolega.

Godina je prošla, proslavili smo prvi rođendan naše Marushke i na ljeto 2023. doživjela sam nenadani preokret i događaj nakon kojeg sam izgubila tlo pod nogama - izdaja, prevara i razvod braka.

Ostala sam sama u tom dalekom gradu s dvije djevojčice. Pisala sam vam nekoliko puta o tome kako je taj period bio težak, ali sam se dogovorila sama sa sobom da ću, nakon što sam 2 tjedna samo plakala, napraviti sve što je u mojoj moći da ponovo stanem na noge.

Coaching, terapija, meditacija, molitva, briga o sebi, prehrana, treninzi, fizički izgled, edukacija, znanje i izgradnja poljuljanog identiteta. Kupila sam i macu, prekrasnu rasu Khao manee s Tajlanda koji je veselio i mene i djecu. Počela sam ponovno izlaziti i dejtati. Ljudi su počeli komentirati da dobro izgledam, da mi razvod dobro stoji, a ja sam se počela osjećati sve bolje. Rane su lagano zacjeljivale.

Imala sam uspone i padove, kako osobne tako i poslovne, ali sam naučila puno i izgradila nove temelje. Promijenila sam svoj tadašnji stalni posao i počela raditi u jednoj firmi na pola radnog vremena. Uživala sam na novom poslu radi kolega i atmosfere, a paralelno sam razvijala svoj coaching biznis. Počela sam opet učiti o sebi, tome što volim i ne volim, što želim, počela sam planirati budućnost, osluškivati sebe i opuštati se...

Sada smo u prvoj polovici 2024. i ja sam opet doživjela udarac kakvom se nimalo nisam nadala. Poklonila sam povjerenje pogrešnoj osobi i sada osjećam kao da sam sišla s ringišpila. Ali jedna stvar je drugačija - nisam izgubila tlo pod nogama.

Svi sati terapije, sve što sam naučila, sve što sam usvojila bilo je testirano u tom trenutku. Nisi narasla kada si imala "aha" trenutak, narasla si kada si taj "aha" imala dok osjećaš da te život melje.

There is a crack in everything that's how the light gets in.

Nije mi bilo dobro. Bila sam u šoku. Plakala sam svaki dan.

Zašto vam ovo sve pišem?

Zašto se album s ovim slikama otvorio danas meni pred očima?

Otvorio se u trenutku kada sam molila za jasnoću i vodstvo.

Otvorio se ispred mene podsjetnik na to što sam sve proživjela, prošla, izdržala, što sam sve napravila, koliko sam se trudila, koliko toga je iza mene i što i tko čini moj život.

Danas sam ovime dala odgovor svakoj svojoj sumnji koju bih probudila ja sama ili neka druga osoba koja je bila dovoljno bezobrazna da me uvrijedi.

Jesam li dovoljno dobra?

Tko sam i što želim?

Jesam li dovoljno uspješna?

Ima li smisla ovo što radim?

Zašto se ovo sve događa?

Na sva ova pitanja sam dobila odgovor.

Nisi ta jedna etiketa koju zalijepiš sama sebi ili u koju povjeruješ u trenutku slabosti.

Puno si više od toga, ali to počinje od tebe. Kada si svjesna svoje vrijednosti, kada imaš samopoštovanje, kada znaš tko si - onda drugi nisu bitni.

Kada ljudi čuju detalje moje priče komentiraju te druge "negativce" u mojoj priči, ali ja sada po prvi put shvaćam - uopće se ne radi o njima, zapravo se nikada nije ni radilo o njima.

Radi se o meni. O tebi.

Radi se o tome tko si ti u svemu tome.

I radi se o tome, kada se dogode sranja, što ćeš napraviti s tim.

I dalje su lazanje moje najdraže jelo, a tiramisu moj najdraži desert. I dalje je moj najdraži dio dana zalazak sunca i dalje volim da mi se poklanja cvijeće (Pogotovo kada ga ubere moja Hanna i potrči prema meni sa svojim loknicama, ona zna koliko volim cvijeće!)

Život ide dalje. I ići će. Svi mi imamo svoj kraj. Teške faze će doći i proći, ali ako sam jednu stvar naučila u zadnjih nekoliko mjeseci - ne pristaj na manje, imaj jasne kriterije i standarde, zaštiti sebe i svoju energiju, imaj jasne granice i upoznaj se, istraži se, voli se, poštuj se, napuni se iz vlastitog izvora i tek onda daj dalje.

Ovo je moja priča do današnjeg dana s puno izostavljenih detalja, ali sa srži koju sam ti htjela prenijeti.

Odlučila sam biti potpuno u skladu sa samom sobom i tako živjeti i raditi. Ne možeš graditi disciplinu, ako nisi u miru sama sa sobom, ne možeš graditi posao ako ne znaš što želiš, ne možeš ulaziti u odnos ako nemaš jebeno poštovanje prema samoj sebi.

Zadnjih mjesec dana sam imala emocionalno prejedanje i nisam bila u skladu s time što radim. Razmišljala sam kako vas mogu učiti disciplini, a ja tu jedem čokoladice.

Ne radi se uopće o tome. Nismo roboti. Meni nije bilo dobro, ja sam osjećala da nešto nije u redu i ignorirala sam sebe.

Lesson learned.

Život ide dalje.

Ja te neću nikada učiti da "samo moraš promijeniti mindest" i imat ćeš sjajan život. Nekad, majke ti, moraš puno više, a nekada ne moraš ništa.

Nauči kada potegnuti, a kada pustiti. I ne čekaj da jednog dana tamo budeš sretna. Ne radi se uopće o sreći. Radi se o tome što i kako radiš sada s ovime što imaš sada.

Rekla mi je jedna draga žena u poruci na Instagramu:

"Vi nešto ne volite, a ono može biti dobro za vas. Nešto volite, a ono je loše za vas. Allah zna, a vi ne znate."

Moje srce sada zna.

Hvala svima na pažnji.

Ivona