Danas sam u šali rekla da ću snimiti kratki video u kojem se predstavljam koji će početi s:

"Pozdrav, ja sam Ivona i jednom mjesečno imam napad panike."

Ovo sada mogu već govoriti u šali, ali nije mi smiješan taj trenutak kada mozak krene u smjeru anksioznosti.

Kada sam 2020. dobila prvi napad panike mislila sam da ću umrijeti i nisam uopće znala što je to, otišla sam na hrpu pretraga misleći da nešto nije u redu sa srcem. Kada je jedan neurolog zaključio da se radi o anksioznosti, onda nam je svima "laknulo".

Ovakvi nevidljivi problemi i dalje se ne shvaćaju previše ozbiljno jer su svi nalazi u redu i "samo treba malo poraditi na glavi."

Ja sam sada dobro.

Ali pišem vam ovo jer je anksioznost tada postala i ostala tema kojoj se uvijek vraćam.

Pišem vam ovo jer kada pogledam statistiku svojeg podcasta na Spotify-ju, Apple i Google podcastu, najslušanija epizoda je upravo tema o anksioznosti.

Ovo me jako iznenadilo jer to nije glavna tema kojom se bavim, ali je neodvojiva od svega što učim i radim i zapravo je anksioznost glavna stvar koja me pokrenula da promijenim svoj život, način razmišljanja i odluke koje donosim.

Potaknula me da odem na psihoterapiju i coaching i da odlučim da ću zauvijek ulagati u sebe, u svoju glavu i ne dozvoliti mozgu da se ulijeni jer znam čemu je sklon ako ga ne treniram.

Ja zaista jednom mjesečno imam taj jedan dan kada mi nije dobro, kada me boli glava, anksioznost me uspije ščepati i tu i tamo dobijem napad panike. Samo to više nije ništa strašno kao prije, točno ga znam prepoznati i umiriti se tako da kako brzo dođe, tako i prođe.

O ovome nije uvijek lako pisati.

Ovo i dalje puno ljudi ne razumije, ali s obzirom da si na mojoj e-mail listi, pretpostavljam da radiš na sebi, ulažeš u sebe i ovakve teme nisu ti strane.

Anksioznost.

S njom ponekad dođe onaj osjećaj i misao "Ne smijem o tome govoriti, ja se sada bavim coaching-om. Ne može coach biti zabrinut, anksiozan, tužan i neraspoložen."

U koju glupu zamku mozga sam skoro upala.

Kako da ne.

To što su terapeuti, mentori ili coach-evi naučili kako se nositi s jednom vrstom problema, ne znači da oni sami nikada nemaju problem i da su sada nedodirljiva i savršena ljudska bića.

Naprotiv.

Svaki dio tebe je tu s razlogom.

Ja sam naučila da onaj najlošiji dio, onaj koji ti najteže pada, nije tu da ga od sebe guraš, da ga mrziš i proklinješ i da se praviš da ne postoji.

On je tu da ga prihvatiš, obgrliš, poneseš sa sobom, naučiš što možeš od njega i čuješ što ti govori,

Bilo da se radi o strahu ili nekoj drugoj negativnoj emociji, nemoj se boriti s njom, ne skrivaj je i ne srami je se.

Ja sam s vremenom zaista naučila smirenije i funkcionalnije razmišljati. Rijetko kada upadnem u dramu i u svakoj situaciji težim tome da nađem rješenje i najbolju opciju za svakoga.

Ali ne želim se igrati savršenstva.

To što se bavim disciplinom, ne znači da svaki dan dajem 100 posto od sebe i da nikada ne griješim.

Kontinuitet pobjeđuje forsiranje, rekla je jedna moja mentorica.

To sam naučila na svojoj koži, u to vjerujem i to vas učim.

Strah i brigu i dalje nosim sa sobom, ali puno više prostora dajem svojim vrijednostima i ciljevima, fokusiram se na stvari koje mi vesele, strastvena sam oko toga što radim i obožavam pomagati drugima kada su u pitanju odlaganje obveza i ostvarivanje planova.

Pogledaj koji dio tebe traži pažnju, posveti mu se, potraži pomoć i nemoj misliti da si sama u tome.

Svi mi nosimo svoje strahove i probleme sa sobom, a kada bi ih svatko od nas izgovorio naglas - vjerujem da se ne bi puno ni razlikovali jedni od drugih.

Lijep pozdrav iz Zagreba,

Sa mnom možeš raditi prijavom na ovaj link:

https://docs.google.com/forms/d/1KjHx1M26cP_e4Lz7xM2x21XcLKm3wPXx79H78bLxFX8/edit

Ivona