Zato što skrolanje nije stvar “slabosti” nego stvar načina na koji mozak traži trenutno olakšanje.

Kad znaš da imaš nešto važnije za napraviti, često osjetiš pritisak: možda težinu zadatka, strah da nećeš ispasti dovoljno dobra, ili nelagodu jer ti se jednostavno ne da.

Mozak u tom trenutku bira najbrže rješenje da se osjećaš bolje i zato posegneš za mobitelom.

Skrolanje ti daje:

• trenutni dopamin (osjećaš “drive” iako ništa ne gradiš),
• odgodu suočavanja s nečim težim,
• i osjećaj da si “zauzeta” iako nisi produktivna.

Problem nije u mobitelu, nego u tome što nisi naučila kako svjesno podnijeti tu nelagodu prvih par minuta kad trebaš krenuti s onim važnijim.

Kad izgradiš disciplinu i postaviš sebi jasne okvire (npr. kad i gdje radiš zadatke, što dolazi prije, što nakon), mozak više ne traži kratki izlaz.

Učiš ga da možeš podnijeti neugodu i da nagrada dolazi nakon u obliku smisla, mira i ponosa što si odradila ono što si obećala.