Zadnjih par dana razmišljala sam o jednom životnom segmentu i važnoj odluci koju sam morala donijeti. Bilo mi je jako teško prihvatiti ideju na tu promjenu i, bez obzira na sve što znam, osjetila sam da se koprcam.

Osjećala sam nelagodu, sumnju, grižnju savjesti pa čak i krivnju.

Nazvala sam sve svoje drage ljude, počevši od obitelji do prijatelja i svima ispričala situaciju u nadi da će mi netko dati odgovor.

Odgovor je uvijek bio isti: "Ivona, moraš odlučiti sama, ovo je na tebi."

Danima sam po glavi prevrtala dobre i loše strane, moguće ishode i osluškivala što mi govori moj strah.

Strah.

Točno.

Tu sam stala.

Osvijestila sam da cijela ova nelagoda proizlazi iz straha "Što će drugi reći?", "Što to govori o meni?", "Kakva sam ja to osoba."

Tu sam stala i zapitala se: "Koga se ti točno bojiš? Čega se točno bojiš?"

U ovim pitanjima nisam dobila rješenje. Rješenje je bilo iznad toga.

Kada djeluješ iz pozicije straha, snuždena si, skupljena, frustrirana, umanjena i cijelo vrijeme okrećeš glavu u nadi da će problem tako nestati.

Kada sam prepoznala iracionalne misli i shvatila da sebi bespotrebno nabijam krivnju i vjerujem u nešto što nije istina, oslobodila sam se.

Odlučila sam doslovno lupiti šakom o stol i "osloboditi zmaja". Pogledala sam u strah i sva pitanja koja mi je postavio i rekla sam mu "Dobro i što onda da se to sve dogodi? Je li istina da ja to ne bih mogla podnijeti?"

Zahvalila sam strahu i u tom trenutku se sjena makla s mene i mojih misli. Znate kako u filmovima se čudovište pretvori u neku bubicu koja jedva da može ispustiti glas? E to sam napravila strahu.

I ono što mi je bilo jako simpatično - u jednom trenutku sam pogledala princezu Kate kako se šeće po nekom crvenom tepihu s mužem i pomislila sam "Je li bi se ona bojala napraviti ovo što ja želim?" - Nema šanse, pomislila sam.

Ovo ti je možda smiješno, ali u tom trenutku mi je to zaista pomoglo.

Jer nitko nije mogao riješiti taj problem umjesto mene, donijeti odluku umjesto mene i napraviti to umjesto mene. Koliko god nekad imaš podršku - glavni dio posla je ipak na tebi. Ne možeš van iz svoje kože.

Istovremeno želiš napustiti mjesto koje te žulja i napraviti promjenu, a s druge strane želiš zadržati život na kojeg si navikla jer ne vjeruješ da je to nešto što želiš zapravo moguće.

Jednom nogom si unutra, drugom vani.

Usukana u svojoj zoni komforna, stišćeš se i smanjuješ da više uopće ne vidiš širu sliku i hrpetinu mogućnosti koja ti je dostupna.

I to je ono što radim sa svojim klijentima, gledamo širu sliku, istražujemo mogućnosti i radimo korak naprijed prema onome što nam se trenutno čini nemogućim.

Ne moraš se ubiti od posla, ali trebaš biti spremna na konkretne korake, primjenu i slijediti ono što u tebi budi iskru sve dok se ne uvjeriš da je zapravo moguće i ne gledaš više iza sebe.

Prijave na program "Izgradi disciplinu" primam do 28.5. Sve informacije i prijava su na linku: https://docs.google.com/forms/d/1958MlNQTeAs2oBgDjfFnfQjbDSyd3zck9v2YqVzS92w/edit