Sjeti se jednog problema kojeg si svjesna, a o kojem rijetko ili nikada ne pričaš.

Sjeti se neke situacije u svojoj obitelji o kojoj svi međusobno nešto govorkaju, ali se nitko nije usudio zapravo suočiti s tim.

"Čuva se mir."

"Nećete se petljati gdje ne treba."

"Pusti, ima i gore od toga."

"Budi zahvalna, barem te ne tuče."

I svatko gleda u svoju stranu.

Ti također.

Bila si tamo.

Ili si još uvijek tamo.

Družiš se s prijateljicom s kojom se znaš od osnovne i s kojom više nemaš dodirne točke, ali "čuvaš prijateljstvo".

Ostaješ u braku u kojem ste postali toliki stranci, ali djeca su tu i kako ćeš sama financijski.

Trpaš još jednu krafnu u sebe i pališ cigaretu jer ćeš krenuti od ponedjeljka i hajde, zdrava si još koliko-toliko.

Ustaješ i odlaziš na taj posao koji te cijedi jer nije ipak toliko loše.

Hajde još samo da prođe ovaj mjesec, da prođe ljeto, pa nakon Božića, iza Nove godine.

"Riješit će se." i "Bit će sve okej." su glavne rečenice koje njeguju i čuvaju zabludu iz koje ne želite van.

Istina je.

99% ljudi će ostati tamo.

"Tako je bolje."

Nitko ne želi biti ta osoba koja će uperiti prstom i nazvati stvari pravim imenom.

Car je gol.

Ne.

Suočavanje s istinom i nazivanje stvari pravim imenom previše boli.

Zato kompliciramo, zato su neki ljudi već 10 godina na terapiji i još uvijek se nisu pomaknuli s mjesta.

Što radiš 10 godina na terapiji?

Ispunjavaš dužnost? Radiš na sebi?

Većina problema koje imaš sada rješivi su puno brže nego što misliš.

I ti to znaš.

Ali ne biraš taj put.

Jer boli, jer je oštar.

Nema veze što te oslobađa.

Tko si ti ako više nemaš taj problem?

Kako izgleda tvoj život?

Bože, koliko odgovornosti.

Brzo se vrati u svoju rupu i njeguj svoje distorzije.

Biraš zatvor.

Biraš patnju.

Koja je duga.

Spora.

Ali poznata...

Odricanje odgovornosti ima svoju cijenu.

I s njom si ugodna.

Ne traži od tebe da stisneš zube i pokreneš se.

I ona će te koštati.

"Tako je moralo biti."

Ali što ako nije?