Već danima sam u šoku zbog događaja u Novom Sadu gdje se na kolodvoru nadstrešnica srušila po ljudima.

Ja rijetko ili gotovo nikako ne komentiram tragedije javno, ne jer mi nije stalo, nego jer budem danima bez riječi.

Disocijacija.

Šutnja.

Tako se nosim s time.

Bez obzira, voljela bih podijeliti jedan mali dio s tobom, ne da te nešto naučim, nego iz čiste potrebe.

Čovjek čovjeku.

Žena ženi.

Majka majci.

Godine 2017. sam dobila prvu kćer i nedugo nakon toga počela sam razvijati blage strahove i nisam je voljela ostavljati samu.

Ovo je još teže kada živiš u stranoj državi bez podrške obitelji.

Stalno smo bile skupa kada smo živjele na selu na Bodenskom jezeru, a tek je s nekih 3 godine krenula u vrtić kada smo došle u Köln.

Ovdje sam počela raditi na poslu koji je od mene zahtijevao jako puno sati na terenu što je značilo jako puno vremena i vožnje na njemačkom autoputu.

Kada sam tek počela bila sam motivirana, ali sam ubrzo shvatila da kišni dani, skliske ceste, magla i mrak nisu najpovoljniji uvjeti za vožnju i u to vrijeme doživjela sam napad panike prvi put u životu dok sam bila na pauzi i kupovala salatu u jednom dućanu.

Izletjela sam iz dućana i otišla doma, zatim doktoru i zatim svim ostalim specijalistima u danima koji su slijedili.

Psihosomatski - bio je zaključak zadnje neurologinje gdje sam bila.

Svi nalazi su bili u redu i nije bilo objašnjenja za moje ubrzane otkucaje srca, migrene i vrtoglavice.

Anksioznost je samo rasla i bilo mi je sve gore, pogotovo jer sam ja bila ona koja je zarađivala više, plaćala stan i o mojem poslu je ovisila naša obitelj.

Trudila sam se, ali bilo mi je sve gore.

Kada je nastupila pandemija, spasila sam se jer su mi zabranili da idem na teren radi mogućnosti zaraze i rijetko koji klijent je pristajao na sastanak uživo.

Svejedno, do posla sam svaki dan vozila 60 km tamo i nazad.

Moji strahovi su bili sljedeći:

strah od dućana

strah od tunela

strah od leta

strah od javnih površina s puno ljudi

strah od stampeda

strah od odlaska na koncert ili na stadion

strah od kolodvora

strah od sudara

strah da umrem dok sam negdje vani ili na putu bez djece

strah od toga da mi nešto ne padne na glavu dok hodam - ovo je strah o kojem nisam nikome govorila jer se činio skroz bez veze, ali ja se sjećam kada sam išla u srednju školu i kada sam u novinama pročitala vijesti da su na jednog čovjeka u Zagrebu, koji je sjedio za stolom i pio kavu blizu glavnog trga, pale cigle s krova i tada sam pomislila "Bože, koja grozna sudbina." To mi se urezalo u sjećanje i od tada se uvijek mičem dalje od zgrade ako hodam uz zgradu i provjeravam što se nalazi iznad mene.

Većinu ovih strahova sam s vremenom riješila.

I dalje ne volim dućane, ne volim shopping centre, letim, ali jedva čekam da sletim, javni prijevoz koristim jako rijetko, a ako idem na utakmicu ili na koncert, preferiram ložu jer se tamo osjećam sigurnije. Uvijek provjerim izlaze u slučaju nužde u svakoj zgradi u koju uđem.

Odem na piće, ručak ili na party bez djece, ali ne konzumiram alkohol i nikada se ne mogu 100% opustiti i to sam prihvatila. Mislim da ovo dolazi prirodno s majčinstvom i da nije neka patologija.

Radila sam jako dugo na terapiji na svemu tome i bez obzira na svaku tehniku i razgovor, čovjek u jednom trenutku dođe do toga da mora prihvatiti da ne može imati sve pod kontrolom i da će se užasne stvari dogoditi.

Živjeti s ovom činjenicom potaknulo me da ljude s kojima radim uvijek podsjetim na to kako koriste jezik i da što manje u danu govore da je nešto "užasno" ili "katastrofa".

Jer ako pada kiša, to nije užasno.

Užasno je ovo što se dogodilo u Novom Sadu.

Stegne me oko srca uvijek kada se sjetim svih tih ljudi u tom trenutku i kada se sjetim svih njihovih bližnjih koji su dobili te vijesti.

Ali i svih onih koji nisu sigurni u vlastitoj državi.

Nesreće se događaju svugdje, ali ovo nije bila nesreća.

Da, dani će proći, da, osjećam tugu, ali nastavljam dalje brinuti o svojem mikorokozmosu, o svojim curicama, o svom poslu jer ja sam ovdje sama odgovorna za njih.

Možda jedina stvar koju bih iz ovoga izvukla je da svatko pogleda sebe i da se potrudi biti bolji čovjek jer svaka od nas čini društvo i svaki naš postupak se računa.

Nemoj bacati smeće okolo.

Ne budi nemarna.

Ne budi bahata.

Pobrini se za sebe i bližnje.

Pomozi bakici u dućanu ili na cesti.

Ne vrijeđaj ljude na internetu.

Budi primjer svojoj djeci.

To je to za danas.

Jedva i ovo zapravo.

Idemo dalje.