Danas sam imala konzultacije s jednom djevojkom koja se želi pridružiti programu "Izgradi disciplinu".

Njezina priča, sranja koja je ona prošla, stvari koje je ona doživjela, možeš zamisliti samo u filmovima.

A ona?

Nula modusa žrtve.

Nema.

Ona ne misli da je jadna i da zato treba bolji tretman.

Sjedi i priča i gleda te i govori – ovo me ne određuje.

Nekoliko puta u razgovoru s njom sam se naježila, ne od priče, nego od njezine snage.

Prepoznala sam taj dio.

Većina nas ga ima.

Taj dio koji ne odustaje, koji se bori i koji ustaje i kad ga zgaze tisuću puta.

Jučer sam dobila poziv na sud nakon kojeg su opet uslijedili telefonski napadi druge strane.

Znaš kako je teško izlaziti iz zatvora u kojem nisi ni znala da jesi jer je to bilo jedino što si poznavala?

Moja sloboda.

Sloboda te djevojke.

Tvoja sloboda.

Nema cijenu.

I što više puta radiš pravu stvar iako te boli toliko da poželiš vrištati, to više jačaš i to više guliš kožu tuđih uvjerenja i očekivanja koje si godinama nosila na sebi.

Nekad ti ne treba putovanje da se odmoriš, nekad ti treba da prvo staneš na svoje dvije noge čvrsto na zemlju.

Pa onda putuj kuda hoćeš.

Kako?

Tako što ćeš imati disciplinu, granice i komunikaciju jasnu kao dan.

Tako što ćeš voljeti sebe do srži.

Pa makar to značilo istetovirati si srednji prst na čelo.

Pazi se i ne odustaj od sebe.

N i k a d a.