Ujutro su se kćeri izvukle iz kreveta da nisam ni primijetila.
Sat vremena kasnije ulazim u kuhinju i shvaćam da su za doručak jele čips i sladoled. Ne govorim previše, nego im serviram doručak.
Krenula sam trenirati dok su se one igrale u dvorištu s prijateljicama.
Bilo im je dosadno pa im je palo na pamet da opet prodaju igračke i stvari ispred zgrade.
Rekla sam im da ne može, ali se to brzo pretvorilo u može jer sam htjela podržati tu ideju i nisam htjela da se dosađuju.
Prekidam trening i iz podruma izvlačim stvari i vreću punu dječje odjeće koju su cure prerasle.
Slažemo sve vani na jednu piknik deku, stavile su stol za kojim prodaju, napisale cijene i u tom trenutku njihovoj prijateljici grana drveta skoro zapne u oko i dobro je odere ispod oka.
Curi krv, njezine mame nema doma, ja se pobrinem za nju, dolazi druga susjeda i konačno u miru sjedaju i prodaju.
Prodale su par jakni, ja sam nastavila trening, nisam ništa jela još uvijek jer sam planirala nakon treninga.
Vraćaju se i govore da im se ne da više prodavati nakon čega smo sve stvari opet morale spremiti.
Objavljujem na lokalni oglas da sve poklanjam i čekam da netko dođe po stvari.
Moram ići na glasanje.
Uzimam sve četiri (moje dvije i dvije od susjede) i šećemo do škole u kojoj se održavalo glasanje.
Stavljam svoj križić za križarske ratove i idem dalje.
One me traže da idu u kino s novcima koje su zaradile, a na putu doma žele ići i u parkić.
Hanna odjednom mora na wc i svi trčimo brzo doma da stigne.
Gladne su.
Jako su gladne.
Brzo radim ručak i razmišljam kako još uvijek nisam objavila youtube video koji sam planirala danas i još uvijek nisam odmorila i čitala knjigu kako sam planirala.
One ne staju.
Hanna mora pisati zadaću koju jučer nije dovršila.
Mačke cijelo vrijeme mijauču i žele van što sam im zabranila otkad su se po travi pojavile neke bube koje idu na mačke i pse, ali i ljude i čekamo da prođe ta invazija.
Svi mi skupa plešu po živcima.
Odjednom su se sve 4 našle u stanu, plešu i slušaju neke pjesme.
Žele sladoled.
Žele film.
Gdje je daljinski.
Moraju na wc.
Smokile su se.
Presvući ih.
Zadaća čeka.
Bože.
Boli me grlo.
A boli me i glava.
Neću se valjda razboljeti.
Danas sam očito bila na rubu živaca.
I iskreno u takvim trenucima najlakše bi bilo baciti sve navike kroz prozor.
Ali...
Upravo tada karakter i disciplina pokazuju svoju pravu snagu.
Ne kad je sve savršeno i lagano, nego kad ti je najteže.
Disciplina je ono što me drži kad emocije žele da pobjegnem.
Disciplina je razlog zašto se i večeras mogu osvrnuti i reći:
“Nisam odustala od sebe.”
Sjela sam za kompjuter i odlučila odslušati jednu edukaciju i pisati kako sam se dogovorila sa sobom.
Ovo nije poruka za tebe da moraš biti superhuman, nego da ako se i ti osjećaš umorno, preopterećeno, ako te svakodnevne obaveze iscrpljuju… nisi sama.
Očito.
Ali nisi ni nemoćna.
Možeš odlučiti da ovaj put ne odustaneš.
Jer nije poanta biti savršena.
Poanta je biti DOSLJEDNA.
Poanta je ne vrtjeti se u krug nego ojačati, osvijestiti i sutra biti bolja.
I kad znaš da će opet biti ovakvih situacija...
I da je to potpuno ljudski.
I potpuno normalno.
Drži se.
0 comments