Postoji nešto što se u zadnje vrijeme stalno vraća u razgovorima koje vodim, ne samo s klijenticama, nego i s prijateljima, kolegama, pa i sqama sa sobom.
Svijet se promijenio brže nego što smo imali vremena objasniti i razumjeti što se točno događa.
Stvari koje su se nekad činile stabilnima danas djeluju privremeno. Planovi koji su prije imali smisla sada zvuče nestabilno. Odluke koje su nekad bile logične danas su upitne.
U takvom kontekstu zbunjenost nije slabost, nego potpuno razuman odgovor.
Ako si zadnjih mjeseci umornija nego inače, opreznija, sporija u odlučivanju ili imaš osjećaj da stalno stojiš “tu negdje”, ali se ništa jasno ne miče, to ne znači da s tobom nešto ne valja.
To znači da tvoj sustav pokušava pronaći tlo pod nogama u svijetu koji se još uvijek preslaguje.
Primijetila sam da se pitanja ljudi više ne vrte oko ambicije ili discipline. Ne pitaju više “kako da budem bolja” ili “kako da više zapnem”.
Pitanja su postala tiša i dublja.
Kako uopće donositi odluke kad se sve stalno mijenja?
Kako se kretati naprijed bez osjećaja da se stalno izlažeš prevelikom riziku?
Kako ne zamrznuti se, ali se ni ne izgorjeti pokušavajući držati sve pod kontrolom?
To nisu pitanja lijenosti i manjka discipline.
I tu je važno reći nešto vrlo jasno:
Ne moraš imati cijeli plan.
Ne moraš znati kako će sve izgledati za godinu dana.
Ne moraš biti sigurna u sve.
Dovoljno je krenuti s jedne točke.
Jedne koja je dovoljno jasna da se oko nje možeš organizirati.
Akcija ne vraća smisao zato što rješava apsolutno sve, već zato što prekida stanje u kojem si stalno u pregovorima sama sa sobom.
U svijetu koji je postao glasan, brz i nestabilan, jasnoća dolazi iz toga da prestaneš stajati na mjestu.
Normalno je da se bojiš, ali nije sve izgubljeno (nije ni vrijeme za čekanje da se stvari “same slegnu”).
Ako si još uvijek ovdje i čitaš ovo, to znači da postoji dio tebe koji ne želi odustati, nego samo traži gdje započeti bez da se usput raspadne.
Love,
Ivona
0 comments