Pozdrav, u nastavku ti šaljem poruku koju sam nedavno dobila od jedne klijentice koja je odlučila promijeniti smjer u životu i pokreće svoj posao.
Ovo dijelim s tobom da vidiš što je ona naučila i što joj je pomoglo da zapravo napravi ono što je odgađala i koliku bol i ljepotu istovremeno nosi jedna, na prvi pogled, obična odluka.
Tekst je cenzuriran i izmijenjen s njezinim dopuštenjem kako bi se poštivala privatnost.
Dobro jutro, draga Ivona,
Zelim nesto podijeliti s tobom i da, ovaj mail ce biti dugacak, ali to mora izaci iz mene i neka mi Bog pomogne 
, ali ja ne znam reci kratko.
OK, hajmo: Zasto je toliko vazna disciplina prema sebi, iz ljubavi o kojoj ti govoris i ucis?
Prije par dana radila sam snimanje za reelse. Prvotna ideja je bila govoriti o (...). Za to sam napravila tekst, o svemu objasnila curi koja mi pomaze u tome da ima ideju sto radimo i kako hocu da to izgleda...
ALI, kako situacija, uvjeti i zateceno stanje nisu bili takvi kako sam ja zamislila, odlucila sam da radimo nesto drugo.
Prilagodila sam se da dodem do svog cilja.
Ono sto sam ti pisala u poruci: jesam li u potpunosti zadovoljna? Nisam. Ali hajde da radimo s onim sto imam.
Prilagodila sam se. i idemo dalje.
Snimljeno je, otisle smo svaka svojim putem. Moj zadatak je da snimim (...) i da joj to posaljem.
Pocnem snimati i shvatim da ja snimam stari tekst koji ne odgovara onome sto smo snimale.
OK, sjedni i napisi novi tekst. Ne moras bas puno toga mijenjati. Eto imas i Chatgpt za pomoc.
O Boze, kako su mi se digli otpori!!! Otpori prema pisanju novog teksta, nemam ideju sta da napisem (pazi ja, koja toliko mogu pricati - ja bas sad imam blokadu i nemam ideju!!), kako ce to zvucati, da li sam prenijela ideju.... pazi, nema kraja svemu sto mi NE IDE u korist!
Ali, OK, uzemljila sam se, i pocela pisati.
Pocnem snimati. Uh, pa ja nemam onaj milkrofon. Da zato mi glas tako odjekuje. Sjetim se tebe - samo napravi. Nije u pocetku bitno da bude savrseno, bitno je da bude napravljeno.
Ne zvuci dobro, kasno je, guzva je u ovom malom stanu, umorna sam... Cura koja radi editing javlja da danas nikako nece uspjeti napraviti svoj dio.
Odustajem. Napraviti cu to sutra...
Ujutro se probudim i prvo se sjetim: trebam danas napraviti to jer me cura ceka. Osjecam knedlu u grlu.
Muz je odvezao djecu u skolu i otisao na kavu, tako da je stan prazan i ja imam mir da mogu raditi. "Da li zelim mir u kojem mogu raditi??"
Jer se u tom trenutku sjetim: moram veš rijesiti, pripremiti stvari za rucak, otici u ducan... zavrsiti kićenje bora (eno ga, jos stoji poluokicen) ...
Moji (krivo) nauceni obrasci kazu (jako glasno): pa hajde prvo sredi sve to u kuci, pa ces onda snimati.
EEEEE to je taj teritorij u kojem stojim i zivot me testira: sto ti je zaista vazno???
Ti sve to, mila moja, odgadas, a snimanje, koliko moze trajati? Jer to radis prvi put - pola sata? Hajde, ako ces se ispravljati, mozda 45 min.
I zbog 45 minuta onoga sto je tebi vazno za tebe - ti odgadas.
Necemo tako! Sjedni i snimaj. Snimaj zato jer se volis, zato jer zelis sebi dati priliku da uspijes, da napravis nesto za sebe.
Kada posao koji trebamo obaviti (meni danas prepraviti do kraja tekst za reel, snimiti sto trebam i poslati ga toj curi) - dakle kada to odlazem i radim nesto drugo, energija tog posla koji nije obavljen.... kao da nekom magijom raste... kao i njeno nezadovoljstvo jer nije zavrsen. Kao da mu na nekom nevidljivom, energetskom nivou ne dajem da oživi. Ali on, mi tu stoji ia leda i uporno me slijedi u cemu god da radim.
Pa tada stvarno nije tesko biti nervozna. tesko je biti opustena i u flow-u.
I prelijeva se preko svega sto radim u toku dana. I sve otezava. Jer kao da me zove, konstavntno - kroz rucak koji pripremam, kad radim nesto za svoju familiju, kad dajem savjete prijateljicama oko necega, kad nesto obavljam u gradu sad ( a rekla sam si da "evo bas kad dodem doma, onda cu se primiti snimanja" -> izbacujuci iz kalkulacije da nakon provedenih sati u prometu cu biti umorna i nece biti energije za "bas cu onda snimiti").
Doslovce, ne pregovaraj sa mislima. Niti Isus u pustinji se nije pregovarao sa vragom. Dakle, ne pregovaraj se sa mislima, sjedni i napravi ono sto si odlucila. Ono sto te zove. Ne ignoriraj ga kao su tebe gurali kad si bila mala jer si im smetala. Na isti nacin sada ti smetaju tvoje potrebe koje te zovu. A one samo hoce da ih vidis.
Na ovaj nacin, kada pogledas u to svoje sto te zove, sto ces se s ljubavlju okrenuti prema svojem poslu, s ljubavlju ga pogledati:
- ucis svoje tijelo da se smiri, da bude prisutno
- ucis sebe da se posvetis sebi: da se pitas: "mila moja, sto ti je sada potrebno? sto tvoja dusa zove da bi htjela kreirati, stvoriti, mozda cak i igrati se na neki nacin, da se postojanje toga vidi u stvarnosti? U miru... u miru i tisini je uvijek odgovor.
- i jos jedna vazna stvar: PREKIDAS TAJ SULUDI OBRAZAC KOJI SI NASLIJEDILA OD SVOJE FAMILIJE - da si smetas, da se ne posvecujes sebi, da nemas strpljenja za potrebe svoje duse. Tada, u tom trenutku, ti prekidas taj obrazac.
To je ta borba o kojoj svi govore: POBIJEDITI SEBE!
Lako za druge, majke ti, hajde se ti prvo izbori sa mislima -> which does not work for your team!
I nevjerojatno je da tako "mala stvar" (mi govorimo o pola sata, mozda 45 minuta!!) kao sto je staviti u stranu sve te napasti, distrakcije (mentalne), i posvetiti se da napravim ono sto zelim ZA SEBE - moze imati tako velike borbe sa sobom.
Oooo ne! Sve te lijepe vrecice u kojima su bozicni ukrasi ce me sa strpljenjem cekati, i priprema svega ostalog ce me cekati.
Sjela sam, snimila.
10:15 je i ja sam gotova. Poslano je. Oh boze, kako je zivot lijep! I lagan!
Oh Boze, kako u usputne ali vazne stvari, mi ulijevamo energiju sa kojim se borimo.
Idem si sad skuhati kavu i u miru uzivati u njoj.
Pijem kavu i prode mi misao: "hoces sada kititi bor do kraja?"
ma koji bor???
Neka ga, neka stoji tako jos koji dan.
Imam sad da odmorim, poslije cu skuhati nesto fino, a onda idem dalje u grad obaviti sve sto treba za danas... navecer vecera kod prijatelja. A kad se po noci vratim doma i udem u stan, docekati ce me bor sa svjetlima (postavljeno u proslu nedjelju) koja ce tako lijepo i toplo obasjavati dnevni - bez ostalih ukrasa i lampica. I OK sam s tim.
***
Stvari i poslove koje trebamo napraviti za posao, za sebe... nisu velike. Nego borba da ih ne radimo sada - je naporna i velika.
___
Vidim je. I nju i tebe u ovoj borbi s "reels"-om, koji je zapravo borba s obrascima, strahom, sumnjom i pitanjem "tko sam ja kada mi ovo uspije".
Mislimo da želimo promjenu, a prestravljeni smo jer nemamo pojma što ta promjena donosi.
Najljepše od svega ovdje je da, bez obzira na sve ove misli, možeš se izdignuti, razmisliti o tome što ti prolazi kroz glavu i tijelo i stati iza onoga što si odlučila - kladiti se na sebe.
Pozivam te da doneseš svoju odluku, ono što odgadiš, a što ti je toliko važno, i da zajedno postavimo namjeru za iduću godinu sutra na radionici VISION 2026.
Prijave traju danas do ponoći.
Prijavi se ovdje.
0 comments