Sjedim i pišem vam, a moja petogodišnja curica mi sjedi u krilu. Igrala se i pridružila mi se dok sam pripremala neke stvari na laptopu.
Često pomislim kako ona ne bi bila tu da smo moj muž i ja prije više od pet godina čekali da nam se sve posloži.
Kako je izgledao moj život kada sam prvi put zatrudnjela?
- Kada sam upoznala Canera, preselila sam se u Njemačku i doselila kao studentica na zadnjoj godini studija. Odlazila sam u Hrvatsku samo na ispite i iz Njemačke sam pisala diplomski.
- Nismo imali ni stan ni kuću. Živjeli smo u stanu s cimericom.
- On je jedini radio. Ja nisam mogla naći posao jer nisam znala njemački, a živjeli smo u jako malom mjestu gdje su ljudi teško prihvaćali strance.
- Nismo imali auto.
Kada pogledam iza sebe, nismo imali savršene uvjete, nismo imali sređenu karijeru, ugovore na neodređeno, kuću, auto i savršenu sliku u kojoj je samo nedostajalo savršeno dijete.
S druge strane - nije nam ništa nedostajalo. Imali smo dovoljno i što je najvažnije - volju da radimo na tome da nam bude još bolje.
I kada je Hanna došla na svijet, nije nam bilo teže. Kažu da je dijete blagoslov i to sam zaista tada osjetila. Ja sam završila fakultet i ubrzo nakon toga smo preselili u Köln.
Tamo smo opet kretali ispočetka. Živjeli smo kod njegovih roditelja 6 mjeseci dok nismo pronašli stan, ja sam davala instrukcije iz engleskog i francuskog dok nisam našla stalni posao u međunarodnoj firmi.
Našli smo stan.
Kupili smo auto.
I onda je on odlučio promijeniti zanimanje i upisati akademiju na kojoj se školuje još iduće dvije godine.
Nismo čekali da se sve posloži, nego smo odlučili slagati sami.
I onda je došla Marie. Naša druga beba. Tako nas je iznenadila. Ne mogu reći da smo bili spremni, ali to je još jedan blagoslov i opet radimo sve tako da funkcionira i da nam je dobro.
Ja sam odlučila preusmjeriti svoju karijeru i također se nastaviti školovati. Krenula sam graditi svoj coaching posao i da sam čekala da budem spremna, i dalje bih čekala.
I evo nas četvero. Živimo, radimo, učimo, trudimo se, griješimo, padamo, dižemo se i u tom procesu odgajamo i podižemo djecu koja sudjeluju u tome svemu i ne žive u bajci.
Mogli smo čekati da sve bude spremno, ali za neke stvari nikada nismo spremni.
Jer nekad ne možemo ni znati što nas čeka ako nemamo to iskustvo.
- Da sam čekala da imam dovoljno novaca, ne bih nikada proputovala Europu s ruksakom.
- Da sam čekala da završim faks, ne bih imala toliko iskustva u raznim branšama.
- Da sam čekala da naučim njemački, ne znam kada bih dobila menadžersku poziciju u Kölnu.
- Da sam čekala savršenog muškarca kojeg će moja obitelj prihvatiti, ne bih se udala.
- Da sam čekala da imamo kuću i auto, još uvijek ne bih imala djecu.
- Da sam čekala da završim još jedan fakultet ili edukaciju, ne bih tako brzo pokrenula vlastiti posao.
- A da sada čekam da beba naraste i da imam vremena za sve što sam zamislila, ne bih vam ovo ni pisala.
Dobra priprema je bitna, ali još bitnije je imati snage, baciti se i dozvoliti da nas iskustvo ojača.
I onda mene pitaju kako to da se bavim coaching-om i koje edukacije sam završila. Džabe sve te edukacije, ako ne živiš to što želiš naučiti druge.
A ja sam hodajuća upornost, moj život je odraz moje snage i volje. Sve što ti kažem, imam iza toga pokriće. Ne pričam ti o organizaciji vremena prema nečemu što sam pročitala u knjizi. Ja trenutno živim sama s moje dvije kćeri, a muž više čak ni ne dolazi svaki vikend. Odlazi na praksu i nema ga tjednima.
Sama biram što ću s ono malo slobodnog vremena koje imam, a to mogu jer znam koji su mi prioriteti. A znam koji su moji prioriteti jer znam što želim u životu.
--
Javi mi se da skupa odredimo tvoje najbitnije ciljeve, što želiš postići i što se to sve treba posložiti da bi dala sebi dozvolu da kreneš graditi život u skladu s onime što ti je važno.
Lijep pozdrav iz Köln-a,
Ivona
Kognitivno-bihevioralni coaching
0 comments