Pokušavali ste nekoliko godina i nakon toliko neuspjelih pokušaja odlučili ste potražiti pomoć.

Kroz obradu kod ginekologa i razne laboratorijske pretrage dobili ste dijagnozu i postali ste pacijenti.

Vjerojatno ste već čuli za ljude oko sebe koji ne mogu imati djecu, ali kao da niste bili dovoljno pozorni na to?

Sada se to događa u vašoj kući. Vi i partner ste spoznali kako ne možete imati djece.

Kreće teži put.

Ono što je tako ''bogomdano'' za Vas je teško, morate se nositi sami sa sobom, sa svojim partnerom, sa svojom obitelji, sa okolinom i zajednicom u kojoj živite.

No, krećete u borbu i dogovarate prve konzultacije na odjelu humane reprodukcije ili u privatnoj klinici. Tamo isto vjerojatno dolazite do nekakvih saznanja.

Ali, pogledajmo sada kako se muškarci i žene nose sa svojom dijagnozom.

Odgovor muškaraca i žena se većinom razlikuje.

MUŠKARCI se nekako dobro prilagode toj dijagnozi. Priznaju kako ih prate emocije krivnje, očaja, usamljenosti, izolacije i stresa. Javlja se smanjeno samopouzdanje, neuspjeh u ostvarivanju muške uloge, osjećaj osobne seksualne neadekvatnosti, čak i seksualne disfunkcije.

ŽENE počinju preispitivati svoju reproduktivnu funkciju i prije nego krenu u postupak. Kako vrijeme odmiče, žene se usmjere na ''projekt beba''.

Prvi odgovor žene na dijagnozu jest zbunjenost. Što je dijagnoza kompleksnija i duže traje, to se javljaju jači simptomi anksioznosti i depresivnosti.

Prolazak kroz postupke nosi sa sobom jedno iščekivanje, tugu, zamor, strah, a opet je tu u pozadini trunčica nade koja te održava na životu.

Kako si ti prolazila kroz svoju dijagnozu i postupke MPO? Jesi li samo ''šibala'' i kad si stala, došlo je do raspada? Jesi li isključila svoje osjećaje boreći se sa životom? Jesi li plakala ili si bila hrabra?

Možeš to podijeliti sa mnom ili sa grupom žena koje prolaze isto.

Ukoliko se nisi prijavila za GRUPU PODRŠKE ili INDIVIDUALAN RAD, možeš to učiniti OVDJE.

GRUPNA PODRŠKA

INDIVIDUALNI RAD

Najljepše te pozdravljam do sljedećeg pisma,

Sanja