Zdravo :)
Veoma me raduje što tipkam ove retke nakon neplaniranog višemjesečnog izbivanja.
Pred neki dan su sam samoj sebi rekla da je vrijeme da se vratim svakoj osobi koja je tu i koja želi znati bolje i poduzimati bolje akcije za zdravlje. Stoga se nadam da te ovaj mail nalazi upravo u tom raspoloženju.
Naime, ovo ljeto me potaklo da malo dublje preispitam svoje prioritete i želje za naredni period života. Potaklo me da doista uvidim razinu zahvalnosti za sve što sam prošla. Za sve što sam poduzimala kroz te teške trenutke koji su me doveli do toga gdje sam danas.
Te male svakodnevne odluke nisu bile lagane.
Ali opcija da se ne oporavim i ostatak života ostanem slaba i polupokretna nije postojala!!
Zanimljivo mi je sada kada prevrtim film unazad...
Pred oba zahvata (koji su pošli po krivu) bilo je mnoštvo "znakova" koji su vrištali "nemoj!".
Na primjer, na dan kad sam trebala imati prvi zahvat, oko 13h već vidno iscrpljena od nedostatka hrane i tekućine od dana ranije, rečeno mi je da se zahvat odgađa za dan kasnije. Cijelo to poslijepodne sve što sam željela je otići kući i sve zaboraviti. "Hmm, ali kako ću to!? Pa sve je dogovoreno. Moram ostati."
Sedam mjeseci kasnije, dan pred drugi zahvat, u šetnji sa tadašnjim partnerom, njegov ogroman huski mi je u igri šapom naskočio ni manje ni više nego na palac koji treba operirati i raskrvario ga. Odmah se javio strah hoće li me uopće htjeti operirati ako imam ozljeđen nokat.